
Nikada sam(i) / gostujuća knjiga
Ovo je duhovna poezija uzvišenog ritma, Biblija u stihu, traženje odgovora i smisla života, vjera, posustajanje, razočarenje, plač, vapaj i onda nagli rast u vidu snažne vjere, ljubavi, dobrote… preplitanje tame i svjetla… svojevrsni lament nad ljudskom sudbinom ali u isto vrijeme i krik da ne odustajemo od života i traženja smisla jer život je blagoslov, a vjera u Boga vraćanje suštini… Često se pominje da osluškujemo srce i da ćemo naći unutar nas samih odgovore samo treba da vjerujemo sebi. Vidim takođe strašnu želju i potrebu za ljubavlju i nalaženju srodne duše kao i apel srca da ne odustaje i da vjeruje da se sve događa sa razlogom. Potraga za duševnim mirom koji nije i ne može biti konstantan jer bi to značilo da smo dostigli nirvanu, a u svakoj ličnosti se ipak prepliću svjetlo i tama. Smirenost i jaka emocija preovladavaju tvojom poezijom ali i bitna pitanja koja tvoja duša želi da dokuči u smislu: Ko sam ja? Koja je moja misija na ovom svijetu? Šta ja radim ovdje? Da li postoji za mene srodna duša? Da li sam spreman za nju? Da li sam trenutno najbolja verzija sebe? Tvoji stihovi imaju prosvjetljujući i umirijući ton i ritam i kao da uvučeš čitaoca u svoj svijet u kojem želiš da vlada mir, blagostanje i vjera u Boga ali isto tako želiš da se on zapita i preispita oko svog životnog puta i osluškivanja svog srca koje će mu u tišini i smiraju dati odgovore. Jer glas srca je uvijek tiši od glasa razuma samo treba proniknuti u svoje biće, osjetiti svoju nutrinu i osluškivati tihe šapate koji nam dolaze. Takođe, uočava se veliko poštovanje i ljubav prema Bogu. Sve je uz Njega lakše i moguće samo se treba prepustiti vjeri koju povremeno čovjek izgubi ali nešto ga na tom putu opomene i uvijek joj se vrati u još jačoj i stabilnijoj formi. Osjeća se svojevrsna rasprava sa Bogom i dijalog gdje u trenucima beznađa, tuge i ponekad razočarenja što nas nekada napušta gubimo vjeru u Njega ali na kraju knjige vidimo da ta vjera postaje još jača i čvršća i da nas On namjerno nekada napušta kako bismo samo doživjeli iskustva i naučili životne lekcije jer se najbolje učimo na svojim greškama.
Ivana Radoman, Podgorica, profesorica Engleskog jezika.