U vreme dešavanje ove priče car Lucije vladao je u Rimu. Car je bio veoma mudar čovek i imao je prekrasnu ćerku, koju je mnogo voleo. Na dvoru je bio jedan vitez koji se zaljubio u devojku do ušiju. Jednom prilikom, kada ju je video nasamo, rekao joj je: „Draga moja, neizmerno te volim. Čime bi želela da te darujem da bih spavao sa tobom jednu noć?“ Ona mu je odgovorila: „Daruj mi hiljadu zlatnika.“ On je pristao i dao joj hiljadu zlatnika.
Kad je pala noć, vitez je legao u krevet ali je odmah zaspao, a devojka, videvši ga takvog, legla je i sama prepustivši se snu. Vitez je spavao celu noć a da se nije budio ni na tren. Ali ujutru, kada je sunce izašlo, devojka je ustala, obukla se i probudila viteza. Na to joj on reče: „O, dobra devojko, dođi u krevet!“ Ona mu uzvrati: „Ne činim ti nikakvu nepravdu, dragi moj. Dogovorili smo se da spavam s tobom jednu noć za hiljadu zlatnika i ja sam to verno ispunila. Ali ti si bio kao seoski totmak da nisi nijednom okrenuo lice prema meni, i zato razumem zašto si tako nepošten.“ Na to će on: „Zaspao sam i san me je prevario, ali te molim da sada dođeš kod mene.“ Ona mu odgovori: „Svakako da neću.“
Vitez je ponovo upita: „Šta da ti podarim da bih drugi put mogao da spavam s tobom?“ Ona mu je odgovorila: „Kao i prošli put, hiljadu zlatnika.“ I on je opet pristao.
Kada je pala noć, vitez je legao u krevet i odmah zaspao, uradivši sve isto kao i pre. Narednog jutra, neizmerno tužan, obrati se devojci: „Reci mi, dobra devojko, kako ću spavati s tobom i treće noći!“ Ona mu opet reče: Daruj mi hiljadu zlatnika.“ Vitez se složi, ali pomisli u sebi: „Prvo sam izgubio hiljadu zlatnika, zatim sam založio svoju imovinu za još hiljadu, i sada moram nekako da ih steknem ako želim da imam devojku.“
Zaputio se stoga u neki grad gde je sreo jednog trgovca i upitao ga: „Gospodaru, možeš li mi pozajmiti hiljadu zlatnika jer sam u nuždi?“ Trgovac mu uzvrati: „Kakvu ćeš mi garanciju dati?“ „Šta god želiš“, odgovori vitez. Trgovac mu reće: „Hoću da svojom krvlju staviš potpis na ugovor, po kome ću, ako prekršiš jedan dan od dogovorenog roka, imati bezuslovno pravo da uzmem komad mesa sa tvog tela odakle god mi se prohte. Tako će tvoje meso biti naknada za moj novac.“ Vitez, do ušiju zaljubljen u devojku, nije mnogo razmišljao, nego smesta prihvati trgovčevu ponudu: „Prihvatam drage volje.“ Potom je svojom krvlju potpisao i zapečatio ugovor o zajmu. Učinivši to, dao je papir trgovcu i uzeo od njega novac.
Kad je vitez primio novac, pomislio je u sebi: „Ako izgubim i ovaj novac kao prethodni, zauvek ću propasti.“
Stoga ode kod jednog filozofa1 i reče mu: „Dobri gospodaru, imam jednu tajnu da ti poverim. Volim carevu ćerku koja je pristala da spava sa mnom jednu noć za hiljadu zlatnika. Međutim, čim sam prve noći legao, odmah sam zaspao, a tako je bilo i druge, te nisam ispunio želju svoga srca. Stoga sam pozajmio novac od jednog trgovca i, ako ga izgubim kao i dosad, načisto ću propasti. Došao sam kod tebe da me posavetuješ kako mogu da se spasem od sna, da ne bih lako izgubio ono što sam po tako skupoj ceni pozajmio.“
Filozof mu je odgovorio: „Između devojčinog dušeka i čaršava nalazi se zapis koji ima tu moć da onoga ko uđe u krevet san odmah obuzme dok ga devojka ne probudi. Znam o čemu govorim jer sam ja sačinio zapis. Ali ću ti reći kako da poseduješ devojku. Pre nego što legneš u krevet, pažljivo u tajnosti potraži zapis, pa kada ga nađeš, baci ga daleko od kreveta, a zatim smelo lezi i uživaj.“
Vitez je otišao do devojke i dao joj novac. Kada je pala noć, svukao se i, pre nego što je legao u krevet, pronašao je zapis između dušeka i čaršava, te ga je bacio. Uradivši to, otišao je u krevet i pravio se da spava.
Devojka se, međutim, svukla na sličan način kao i pre, ne sluteći da je zapis uklonjen. Ali čim je legla u krevet, vitez joj je pružio ruku. Devojka uzviknu: „O, viteže, prevarena sam! Vratiću ti sav novac koji si mi dao a ti me pusti da odem nedirnuta!“ Na to joj on reće: „Uzalud zboriš.“ Ona mu ponudi: „Udvostručiću ti novac.“ Vitez uzvrati: „I da mi ponudiš očevo carstvo, neću pristati.“ Tako je sproveo svoju volju sa njom.
Devojka se odmah sjedinila s njim i bezmerno ga zavolela. A vitez se toliko zaljubio u nju da je proveo dve nedelje duže od dana određenog između njega i trgovca, potpuno zaboravivši koliko je bio obavezan prema njemu.
Ali kada je jedne noći legao u krevet, setio se da je bio vezan ugovorom za trgovca. Uzdahnuo je i zavapio. Čuvši to, devojka ga upita: „Gospodaru, šta je s tobom? Zašto tvoja duša toliko pati?“ On joj odgovori: „Ah, teško meni, toliko sam te zavoleo da sam zbog tvoje ljubavi postao sin smrti!“ Na to će ona: „Reci mi kako!“
Vitez joj ispriča: „Obavezao sam se jednom trgovcu na sledeći način: nedostajao mi je novac da ti platim, te sam pozajmio od njega hiljadu zlatnika, ali tako da, ako ne platim na određeni dan, on ima pravo da mi odreže onoliko mesa sa bilo kog dela mog tela koliki je iznos duga na taj dan. Već je prošlo dve nedelje preko roka, a zbog velike ljubavi koju imam prema tebi, ja sam zaboravio na obavezu i to je uzrok moje tuge.“ Ali ona mu reče: „Nemoj biti toliko tužan, nego idi kod trgovca i ponudi mu dvostruku vrednost duga! Ukoliko mu se ta ponuda ne bude svidela, neka traži šta god želi, i to će dobiti.“
Čuvši to, vitez ode trgovcu, pozdravi ga časno i reče mu: „Gospodaru, nisam poštovao rok vraćanja duga, zbog čega snosim krivicu, ali zarad namirenja udvostručiću ti vrednost.“ Trgovac odgovori: „Dragi moj, moraš znati da ja želim samo da se držim ugovora na koji si se obavezao svojim potpisom.“ Vitez uzvrati: „Ako te moja ponuda ne zadovoljava, traži koliko god želiš i to ćeš dobiti.“ Na to će trgovac: „Zašto uzalud zboriš? Već sam ti rekao, veruj mi, želim samo da se potpisani ugovor između nas ispuni.“ Zatim pozva stražu, koja uhapsi viteza i izvede ga pred sud. Zakon je bio takav da će, kako se čovek dobrovoljno obavezao, takva presuda i biti.
U međuvremenu, devojka je poslala uhode da vide kako se postupa sa njenim voljenim. Vratili su se i saopštili joj da je izveden pred sud. Čuvši to, rekla je u sebi: „Ako umre, ja ću biti kriva. Neću dozvoliti da se to dogodi.“ Stoga je odmah odsekla kosu na kratko, obukla mušku odeću i udesila se na svaki način da izgleda kao muškarac, pa uzjahala svog brzog konja i pohitala na sud. Kada ju je sudija video, nije prepoznao da je u pitanju devojka, nego je verovao da je muškarac. Reče joj: „Poštovani viteže, odakle dolaziš?“ Ona mu odgovori: „Dolazim sa morske obale. Prolazio sam kroz ovaj grad i čuo od pouzdanih ljudi da neki trgovac teško tereti jednog viteza među vama, pa sam došao u sud da ga spasim od smrti.“
Sudija reče: „Dragi mladiću, ne možeš mu pomoći, jer zakon ovog kraljevstva nalaže da, kako se čovek dobrovoljno obavezao, takvu će presudu dobiti bez prava žalbe ako ne ispuni ugovornu obavezu. Ovaj vitez je potpisao ugovor na određenu sumu novca, da ukoliko je ne vrati u propisanom roku, trgovac će imati puno pravo da odreže, u vrednosti duga, onoliko mesa sa bilo kog dela njegovog tela, i stoga se to ne može izvrdati ni na koji način.“
Ali ona reče: „Časni sude, ako bi trgovac prihvatio ponudu za otkup vitezovog života, da li bi i tebi to bilo ugodno?“ On reče: „Vrlo dobro.“
Devojka se okrenula trgovcu i rekla: „Dragi moj, kakvu ćeš korist imati od toga ako ubiješ viteza? Zar nije bolje da za njega dobiješ zlata i srebra koliko ti drago nego da vidiš njegovu smrt?“ Trgovac je odgovorio: „Dobri gospodine, kad bi mi mogao dati svu vlast pod nebom, ne bih mu podario život.“ Na to će ona: „O dobri trgovče, pošto je i sudija rad da se vitezu sačuva život, učini i ti tako!“ Ali on je uzvratio: „Što sam rekao, rekao sam i to sam zapečatio u svom srcu.“ Devojka se tad obratila sudiji: „Uvaženi sude, pošto je tako da se ni molitvom ni cenom ovaj trgovac ne može pokolebati, zahtevam da smesta primeniš zakon i na viteza i na trgovca.“ Sudija je rekao: „Šta god zakon propisuje, ja ću ispuniti.“
Devojka upita trgovca: „Reci mi sa kog dela tela želiš da odrežeš vitezu meso?“ A on odgovori: „Sa grudi, gde je srce.“ Devojka reče sudiji: „Časni sude, pred svim prisutnim izjavio si da želiš da izvršiš pravdu kako za viteza tako i za trgovca. Pošto je tako, hitno molim za primenu zakona. Kralj kaže da ko prolije krv drugoga, njegova krv će takođe biti prolivena. Ovaj vitez je sklopio ugovor samo o odsecanju svog mesa, ali ne i o prolivanju svoje krvi. Ti, dakle, trgovče, ispuni ugovor gde god želiš na njegovom telu, ali pazi da mu ne proliješ ni kap krv, jer ako to učiniš, zakon će se primeniti i na tebi.“
Trgovac joj tada reče: „Kad je tako, neka mi vitez vrati novac i alaliću sve tužbe koje imam protiv njega.“ Devojka uzvrati: „Kažem ti, sad nećeš dobiti ni srebrnjaka. Ponudio sam ti novac pred svima, a ti si ga odbio.“ I okrenuvši se sudiji, reče: „Časni sudija, donesi presudu!“ On reče: „Vitezov život je spašen; ne može se odrezati komad mesa bez prolivanja krvi, pomenuo je to mladić u odbrani; i pošto je trgovac odbio ono što mu je ponuđeno, mora proći bez naknade.“
Kad je devojka to čula, zahvalila se sudiji i rekla: „Časni sude, pohvaliću te gospodaru!“ Potom je izašla, uzjahala konja i odjezdila kući. Svi koji su sedeli blizu sudije rekli su: „Ovaj mladić, prolazeći kroz grad, spasao je viteza na divan i mudar način.“ I svi su poverovali da je ona muškarac. Kad se suđenje završilo, prisutni su se razišli kud koji, a trgovac je zbunjeno otišao svojim putem. Vitez je odjahao devojčinoj kući.
U međuvremenu se ona ponovo udesila kao žena, zagrlila viteza i rekla mu: „Dragi moj, kako si se danas izvukao?“ On joj je odgovorio: „Već sam bio osuđen na smrt kad se iznenada pojavio jedan mladi vitez, veoma mudar, velikodušan i rečit, koji me je svojom mudrošću spasao. Uprkos svoje mladosti govorio je tako vispreno da je sudija doneo presudu u moju korist, po kojoj nisam bio dužan da trgovcu išta platim i on je otišao bez naknade.“ Devojka je upitala viteza: „Pošto te je Bog spasao mudrošću onog mladića, zašto ga nisi pozvao na ručak?“ Vitez joj odgovori: „Pojavio je iznenada a tako je i nestao nakon što je suđenje završeno, Kasnije ga nigde nisam video.“ Ona ga upita: „Da ga ponovo vidiš, da li bi ga prepoznao?“ On joj odgovori: „Nema nikakve sumnje.“ Devojka ode u sobu i preodene se kao pre; pošto je to učinila, izašla je pred viteza. Kada ju je video, neizmerno se obradovao, poljubio je i rekao: „Blažen je čas u kome si se rodila.“ Nakon toga vitez je oženio devojku s velikom radošću, te su proveli svoje dane u miru.
1 U starim vremenima filozofima su nazivani volšebnici, koji su poznavali tajna svojstva stvari i posedovali veštinu da njima vladaju.
(Na latinskom priča se zove Miles, puela et mercator iz srednjovekovne zbirke priča Gesta Romanorum)
Prevod s latinskog: Aleksandar