SILAZAK U DONJE SVETOVE 7
Ovako svetu dođe kraj
Ovako svetu dođe kraj
Ovako svetu dođe kraj
Ne s tutnjem već sa cvilenjem.
(…)
(Šuplji ljudi /strofa/, Tomas Stern Eliot, u prepevu Ivana V. Lalića)
Po nemilim planetarnim dešavanjima u ovoj godini, bilo prirodnim (suše, požari, poplave, zemljotresi, razorni cunamiji) ili ljudskim (ratovi), možemo zaključiti da stvari idu u vrlo lošem pravcu uprkos tome što racionalizam vrhuni, ili upravo zbog toga. Čitalac koji je imao strpljenja da se provlači kroz gustiš mojih razmatranja sigurno će primetiti da sam predvideo ovo što se danas dešava, ali mu možda neće prijati uhu kad na sve rečeno dodam da nam klimaks nemilih događanja tek predstoji. Onaj ko se nada da će čovek nešto preduzeti kako bi sprečio dalje pogoršanje situacije, grdno se vara zato što je jedna izrođena doktrina tokom vekova sve činila da do ovoga upravo dođe, potpuno nesvesna posledica svojih činjenja.
Da zaključim, doktrina racionalizma, sa parolom „bolji život“, proizvod je sistematizovane magije, a skrojena je po meri mase i za korist mase. Masa je nediferencirana, bezoblična gomila.
Dakle, doktrina racionalizma, kao savremeno „drvo života“, i sve njegove grane, kao što su humanizam, nauka, tehnika, ideologija mase, prosvetiteljstvo, formalni zakoni, mediji, opšti pojmovi itd. – sve to, zajedno upredeno, koristi se za promenu prirodnog poretka na dobrobit jedne žive vrste, ljudske.
Pesnik je, u uvodnoj strofi ovog razmatranja, pogrešio samo u tome što je mislio da će svetu doći kraj
Ne s tutnjem već sa cvilenjem
a svetu dolazi kraj i sa tutnjem i sa cvilenjem!
Ranije u ovom ogledu već sam izneo razloge zbog kojih mislim da se ljudska vrsta ne može u svom hodu prestrojiti i na taj način sprečiti da se odigra najgori scenario. Oni, pak, učenjaci koji pokušavaju da predstave kako sva nemila događanja koja snalaze planetu Zemlju, uključujući i čoveka, nisu posledica ljudskih poslova, već isključivo kosmičkih i prirodnih uticaja, takva mišljenja, najodlučnije tvrdim, samo su jevtin alibi učenjačke fele i Pilatovsko pranje ruku od sopstvenih zlodela. U stvari, oni su zatucani, slepi vernici svoje scientističke religije i ne vide ono što je očigledno svakom zdravomislećem čoveku na ovome svetu.
Pođimo od najosnovnijeg, što je danas jasno i svakom školarcu, da je sa usvajanjem induktivnog metoda u 17. veku zacrtan smer kretanja ljudskog stada. Da bi optimizovao uslove svog života čovek će rabiti prirodna bogatsta i pretvarati ih u ljudska, s tim da će uzimati zajam od nje bez namere da ga ikad vrati. Za razliku od prethodne ere kada je uz negu ili kultivaciju (uzajamnost) Prirode čovek pribavljao bogatstvo, ili barem sopstveni opstanak, u novoj eri vladavine doktrine racionalizma čovek devastira Prirodu bezobzirnim rabljenjem i na taj način pribavlja bogatstvo za sebe. To je napastvovanje uz primenu sile (humanizam, nauka, tehnika, induktivna logika, doktrina, pragmatizam), kao i pribavljanje protivpravne koristi. Da ne navodim dalje sve ono što sam u ovom ogledu već rekao u kojim pravcima se ta devastacija grana kako po širini tako i po dubini.
Najočitiji dokaz u prilog mojih postavki iznetih u ovom ogledu reči su jednog od čelnika EU, predvodnice savremene ere, gospodina Žozepa Borelja upućene aktivistima ekološkog pokreta, danas najpoznatije kao „sindrom Grete“, a glase ovako:
„Sumnjam da su ti mladi ljudi ozbiljno posvećeni borbi protiv klimatskih promena, što bismo mogli da nazovemo Greta sindromom.“
On je istakao kako bi želeo da zna da li su ti mladi ljudi, koji na demonstracijama u Berlinu pozivaju da se usvoje mere u borbi protiv klimatskih promena, svesni koliko bi to koštalo.
„Zanima me da li su oni spremni da prihvate niži životni standard obezbeđujući kompenzaciju poljskim rudarima, koji bi masovno ostali bez posla ukoliko stvarno želimo da se borimo protiv klimatskih promena.“
Znači, devastacija prirode i ukupnog života na Zemlji jednaka je visokom životnom standardu! Ovo je aksiom! E sad, da li je to za povlašćene ili za većinu manje je važno – suština je ista.
Šta je, uz izneti primer, još važno da se kaže kako bi se dobila potpuna slika ustrojenja savremenog sveta, iz koje će se vrlo lako sagledati da je nemoguće načiniti zaokret u bilo kom drugom smeru u odnosu na postojeći. Ceo svet je, kao motor svog razvoja, usvojio načela ekonomije duga. Na primer, da bi se neki državni subjekat podigao na skali „boljeg života“, čiju nultu tačku ću obeležiti algebarskim b, on mora da se zaduži kod poverioca kako bi investirao u poboljšanje prema usvojenim civilizacijskim standardima. Na taj način on se polako penje na skali „boljeg života“ i dospeva na lestvicu b2. U šta rečeni subjekat ulaže pozajmljeni novac? U devastaciju prirode, zato što mora iz nje da crpe svoj bolji životni standard. To se u ekonomiji naziva finansijski mehur, a isti je proizvod mehura uobrazilje, kako sam ga nazvao u ovom ogledu.
Prema validnim podacima svetski dug raste po stopi od 5% godišnje, s tim da države i kompanije trenutno duguju više od sto triliona dolara, što iznosi sto hiljada milijardi. Kakva obespokojavajuća činjenica! To znači da je potrebno menjati svetski sistem iz osnova kako bi se prestrukturirali odnosi i preusmerili ka vedrijim perspektivama. Međutim, takva promena nije moguća bez sveopšteg sukoba. Naime, savremeni svet proizvodi teskobu i patnju zato što ga pritiska globalna napetost, koja preti da izazove eksploziju. Razlog tome je ogromna potrošnja prirodnih resursa i verovatnoća oskudice za većinu populacije u svetu, a posebno za one koji poseduju najveći standard. Oni su potrošili više resursa za jedan vek nego što ga je čitava svetska populacija potrošila za nekoliko hiljada godina! Ušli smo u globalnu histeriju zlatnog standarda kao jedinog poželjnog društvenog modela, međutim, uz njega, kao senka, ide hibris u vidu samoproždiruće strasti. Ishod te histerije može biti opšte razaranje zato što ne mogu svi da dele isti standard.
Ovo je ishod filozofije boljeg života! Sve se prenapreglo i dolazi do pucanja, kidanja i raspadanja. Ne puca jedino mehur uobrazilje! On i dalje pokazuje liniju neprestanog rasta istovetno ćeliji raka. Ovde i Kraciosovo gospodarenje vremenom i prostorom pokazuje svoje pravo lice demona razaranja. Ali ni Priroda ne može da trpi dalje devastiranje zato što je izmrcvarena, te sad pokazuje svoju zlu ćud. A mi? Šta možemo da učinimo u ovoj situaciji? Ništa! Ostaje nam samo da čekamo kraj obeležen tutnjem i cvilenjem!
Mislim da smo iscrpeli ovu temu iznoseći ubedljive dokaze o posledicama delovanja doktrine racionalizma. Možemo, doduše, ići u sitne detalje, ali ćemo se zadovoljiti ovim što smo uradili, a neko drugi, ako ima podsticaj čitajući ovaj ogled, može razrađivati temu. Naredno razmatranje posvetiću humanizmu, a dao sam mu naslov HUMANIZAM KAO RAZVODNJENA KRV.