Počev od današnjeg dana, pa nadalje, prema predanju iz rimske mitologije, objavljivaćemo priče o tome kako su nastali nazivi aktuelnih meseci, zvanično kod nas usvojeni. Prvi mesec je svakako januar.
Prvi mesec Rimljani su zvali Januarius, po Janusu, bogu vrata i dveri. Nalazimo tu istu reč i u janua, što na latinskom znači vrata ili otvor. Zbog ideje da su vrata ulaz, postao je običaj među Rimljanima da se mole Janusu kad god započinju neki novi posao. On je bio i bog početka dana, te je bilo sasvim prirodno da, kad je ubačen novi mesec na početku godine, on bude nazvan po njemu. Tokom tog meseca su se bogu Janusu prinosile žrtve u vidu mesa, kāda i vina, koji su svi morali biti sasvim novi.
Pošto se dveri otvaraju s obe strane, za Janusa se mislilo da može da gleda nazad u prošlost i napred u budućnost, zbog čega je obično predstavljan s dvostrukom glavom koja gleda na obe strane. Na najranijim rimskim novčićima nacrtan je s dva bradata lica, sa štapom u jednoj ruci i ključem u drugoj. On je takođe bio zaštitnik trgovine i pomorstva, pa mu je na nekim novčićima glava prikazana zajedno s pramcem broda. Kad su ljudi hteli da ga predstave kao boga godine, crtali su ga kako u jednoj ruci drži broj 300, a u drugoj 65.
Janus je bio obožavan na Janikulumu (Brežuljku Janusa), jednom od sedam brežuljaka na kojima je Rim sagrađen. Pošto je bio bog dveri, bio je i zaštitnik svih dveri u Rimu, naročito slavoluka kroz koji je vojska marširala u rat, i kroz koji se vraćala. Taj slavoluk je docnije zamenjen hramom nazvanim Janus Kvadrifrons – to jest, sa četiri strane – jer je bio kvadratnog oblika. Na svakoj strani te zgrade bila su po tri prozora i jedna vrata, dakle ukupno dvanaest prozora i četvora vrata, što je predstavljalo dvanaest meseci i četiri godišnja doba. U ratnim vremenima dveri hrama bile su širom otvorene, jer su ljudi stalno prinosili žrtve tom bogu, ali kad bi nastupilo vreme mira, one su se odmah zatvarale. Kao što znamo, Rimljani su stalno ratovali, pa nimalo ne iznenađuje što su dveri tog hrama bile zatvarane samo tri puta za sedamsto godina.
Za Janusa se govorilo da je sin Apolona, boga sunca, čiji je svakodnevni zadatak bio da se vozi nebom u svojim vatrenim kočijama. Svakog jutra, kad bi Aurora, boginja zore, otvorila dveri istoka, Apolon bi kretao, i, stigavši do Zapadnog okeana, vraćao se u svoju palatu na istoku.
Apolon je imao još jednog sina, Faetona, koji je jednog dana nagovorio oca da mu dopusti da vozi sunčeve kočije. Sve je neko vreme išlo dobro, a onda je Faeton, neobuzdan mladić, počeo da vozi prebrzo. Uskoro je izgubio kontrolu nad konjima, koji pomahnitaše i odnesoše kočije daleko od njihove putanje. Približiše se toliko zemlji da spržiše polja, isušiše reke, a od njih ljudi čak i pocrneše – te ostadoše crni do današnjeg dana! Krici uplašenih ljudi dopreše do Jupitera, kralja bogova, koji se razbesneo kad ugleda smelog momka u sunčevim kočijama. Zgrabi jednu od svojih munja, zavitla je na Fetona i njome sprži kočije, pa Apolonov sin glavačke pade na zemlju.
Druga jedna tužna priča o Apolonu govori o njegovom prijateljstvu sa mladićem Hijacintom, s kojim je običavao da razgovara kad je silazio na zemlju. I Zefir, bog južnog vetra, takođe je jako voleo Hijacinta. Jednog dana naiđe kad su Apolon i Hijacint igrali alke. Pun ljubomore, on oduva Apolonovu alku na Hijacinta, te ga ova udari i ubi. Apolon je mnogo žalio svog prijatelja. Da se on nikad ne zaboravi, pretvori pale kapi njegove krvi u bokore cveća, koje i danas zovemo njegovim imenom (hijacint = zumbul).
Drugi cvet koji bi takođe trebalo da nas stalno podseća na Apolona je suncokret. Priča kaže da da je nekad živela devojka po imenu Klitija, i da je svakog dana, očima punim ljubavi prema lepom sunčevom bogu, gledala njegovo putovanje nebom; ali Apolon, ne znajući za njenu ljubav, nije na nju obraćao pažnju na nju. Klitija ga je dan za danom gledala sedeći na obali reke a srce joj svaki put zamiralo kad je uveče njegova kočija tonula na Zapad. Nije napuštala rečnu obalu, već je na njoj ostajala po cele hladne noći, jedva čekajući prvi trak sunčevih zraka sa sjajnog istoka. Najzad se bogovi sažališe na nju i pretvoriše je u suncokret. Njega zelena haljina postade zeleno lišće, a zlatna kosa žute latice. Sad je zaista bla srećna, jer je znala da uvek može da vidi Apolona. Otada suncokret okreće svoju glavu prema Suncu dok ono putuje nebom.
Aurora, boginja zore, za koju smo rekli da otvara dveri istoka za boga sunca Apolona, udala se za smrtnika, Titona, trojanskog princa. Da njihovoj sreći ne bi bilo kraja, Aurora je zamolila Jupitera da podari Titonu besmrtnost. Želja joj je uslišena, ali u brizi da je smrt nikad ne odvoji od trojanskog princa, Aurora zaboravi da zatraži za njega i dar večne mladosti. Kako su godine prolazile, Titon je stario i slabio, te joj postade samo teret. Naposletku, umorna od njegovog piskavog galsa i stalnih pritužbi, ona ga pretvori u cvrčka, čije je reski i tugaljivi glas svima poznat.