UROĐENO I ODROĐENO 7
Ushitu zeleni našega života,
pomamo zlaćana, ljudska nado luda,
snu budnih u kom je, sred zbrkanih čuda,
kao u snovima, zaludna divota.
Dušo sveta celog, o strasti kreposna,
nestvarni zanosu mladosti, već sveli,
današnjice koju svaki srećnik želi,
sutrašnjice onih koje gna kob zlosna
(…)
(Sonet /deo/, Sestra Huana Ines od Krsta, u prepevu Vladete R. Košutića)
Eh, mladosti bez videla svesti, vaj…
Da bih efektno završio deo vezan za školovanje izneću sledeće gledište:
Čovek ne može da ispolji ono što nema već urođeno u sebi. Isto tako, ništa izvan ne može da uđe u njega a da je njegovoj prirodi nesrodno, niti može da mu uveća meru bića. On je uvek ono što jeste i kao takav se ispoljava. Ovo potvrđuju i Šekspirovi stihovi:
(…) Ali priroda
Ne popravlja se sredstvom nikakvim…
Drugim rečima, ono što nam je dato, dato nam je zauvek. I samo to što nam je dato možemo da razvijamo, unapređujemo, usavršavamo, ali ono što nam nije dato ne možemo ni da steknemo šta god činili u tom pravcu. Ni sa tri doktorata filologije ne možemo postati Gete; ni sa likovnom akademijom ne možemo postati van Gog; ni sa muzičkom akademijom ne možemo postati Mocart; ni sa teološkim fakultetom ne možemo postati Jovan Bogoslov itd. Ali ako imamo dar za nešto, možemo postati veličina ako ne budemo lenji da razvijamo taj dar! Evo šta o tome kaže Zlatousti:
Ako štogod vrediš, plodovi tvoga dara biće jedri i sočni a nebo i zemlja će prirediti svetkovinu tebi u čast! Kad svaki damar vaseljene nađe izraz u tvom delu, postaćeš kralj čitave tvorevine a Božja blagost napajaće ti dušu nektarom večne slave.
Ali ako nemaš dar a želiš na silu Boga da budeš ono što nisi, tad nema grđe muke od jada tvoje duše koja zlostavlja samu sebe. Ako imaš dara da budeš obućar, ta budi obućar – bio je obućar i Jakob Beme! Ako imaš dara da budeš električar, ta budi električar – bio je električar i Edison! Ne moraš da budeš doktor glumatologije ako si za tako nešto duduk.
Upravo to je najveća zabluda mladih da će im visoko školovanje uneti u biće ono što nemaju već urođeno a želeli bi da imaju. Ali školovanje nije zlatna ribica, ili duh iz lampe, jer ono ima samo formalni karakter a ne suštinski. Priroda daje suštinu a školovanje formu. Stoga, priroda ne popravlja se sredstvom nikakvim…
Sad bih, u ovom duhu, nastavio svoj ogled razmatranjem o nauci i savremenom društvu, kao nečemu što je u organskoj vezi jedno s drugim.
Potreba za naučnim saznanjem, po nekim misliocima, dolazi iz želje za posedovanjem, po formuli da kad saznamo nešto, mi to i posedujemo. Što više saznajemo, više posedujemo. Posedovati, pak, znači gazdovati. Ali ono što posedujemo se troši, a najveći potrošač je zadovoljstvo. Doduše, nešto od posedovanja se i čuva, neguje, održava, ali je to nedovoljno za ukupni opstanak života, jer se većina prirodnog bogatstva nepovratno troši na zadovoljstva, kao što možemo da vidimo iz naše neposredne stvarnosti. Nauka je, pak, postala mehanizam saznavanja, a čovek se našao u fatalnoj zabludi da postoji neka vrste večno obrćućeg točka saznavanja – posedovanja – zadovoljstva, ili kako to Slobodni zidari zovu, stanje beskrajne blažesti, s tom razlikom što svet u kome živimo nije neiscrpan, već omeđen, te, samim tim, konačan. Čovek ne tvori svet, ne uvećava njegov volumen, nego ga rabi u postojećim i konačnim granicama. I još gore od toga, čovekovi artefakti, a ujedno i otpadni materijal, vraćaju se prirodi kao jalovina i zagađenje koji truju njene večno tvoračke moći, redukujući je tako na pustaru (ovo je važan momenat u mom razmatranju čovekove sudbine). Stoga naučni um, duboko svestan ove činjenice, pokušava da, biću smeo tako da kažem, stvara samu prirodu i uvećava njen volumen, kao što je prikazao saj faj pisac Artur Klark u romanu Kraj detinjstva, naime, da bude kosmotvorac. Koliko je ova ideja ostvarljiva ostaje da se vidi.
Drugo, problem ovog stajališta ogleda se u tome što nauka ne potvrđuje čoveka po njegovoj prostoj biti, već po kvantumu – i to znanja, posedovanja i zadovoljstva. Jer, po tom stajalištu, čovek nije, niti svet jeste, već oni nastaju kroz uvećanje (kvantum) naučnih saznajnih moći, koje vrte večno obrćući točak. Ali to je fatalno izmeštanje čoveka iz njegove biti, te on stoga postaje ukletnik osuđen na večno kretanje ka imaginarnom i nikad dostizivom cilju. Zar to nije Odisejevo lutanje po besputnim morima u potrazi za Itakom?! Nije li to samsara, hinduistički Točak sudbine, i čovekovo tumaranje iz života u život u potrazi za spokojem?
Treće, kako sam u ranijem delu ovog ogleda već istakao, nauka poseduje nivelišući karakter, to jest, ona ne poznaje individualnosti, već isključivo operiše opštostima, stoga, njenim presudnim uticajem i delovanjem u savremenom svetu, nastaje amalgam nebrojenih različitosti u jednu opštu, bezobličnu masu. Nije industrija, kako neki misle, ta koja niveliše razlike, nego nauka, dok je industrija samo njen derivat. Nauka, naoružana racionalističkom istinom, šta god to značilo, poput institucionalne religije, nužno vodi ka uniformnosti uma, duha, volje, koncepata, društvenih procesa itd, to jest, čovekov svet pretvara u stroj. Trend savremene nauke ide u pravcu robotizacije, što rečito govori o njenim suštinskim postavkama.
današnjice koju svaki srećnik želi,
sutrašnjice onih koje gna kob zlosna…
S tom razlikom što je ta sutrašnjica odavno već stigla i ulila se u današnjicu. Duboko zaglibljeni u mulj lažnih istina očekujemo da nam neka sila dobaci konop spasa…