SILAZAK U DONJE SVETOVE 6
Provedoh život u zaludnim nadama, avaj!
Mišljah da će mi svaka želja srca biti ispunjena.
I doista, želje se ispuniše, ali čemu?
Jer, minuli se dani vratiti neće.
Ruka sudbine udara u bubanj rastanka.
Oh, oči moje, oprostite se od glave!
O, dlanovi, nadlaktice, ruke moje,
Jedni se od drugih rastavite!
Smrt, dušmanka želja mojih, spusti se na me.
Još jednom, prijatelji moji, prignite uho k meni.
Život mi prohuja u neznanju.
Što ja propustih, nek vama za nauk bude.
(…)
(iz Đulistana /strofa/, Sadi Širazi, u prepevu Jelene Gavrilović)
Šta je danas noseća ideja svih naroda sveta? Pomeranje, sve do ukidanja, granica nužnosti i uslovljenosti čoveka, drugim rečima, apsolutna fizička (čitaj, telesna) sloboda. To je ono što sam ranije u ogledu nazvao „neuslovljena stvarnost, ili carstvo crtanog filma (cartoona), gde je i ono što je nemoguće zapravo moguće“. Ujedno, to je i učenje o svemogućem čoveku. Čovek izvan kruga nužnosti. Ali okviri nužnosti su ustav, zakon, međa, koja se ne sme pomerati, to jest, ukidati jer se time ukida sam život. Život je uzajamnost svega što postoji, upućenost jednih na druge, večna slika sveta. Šta je onda čovek sa svojim umom, svojom samosvešću, sa svojom sposobnošću da pravi sve moćnija oruđa što odmenjuju snagu desetina hiljada ljudi, a sa robotikom i stotina hiljada ako ne i milion ljudi? Rekao bih da je, i pored svih tvorevina kojima se divi, čovek ukletnik, odmetnik, i da u njegovom biću preovlađuje faustovština. Ali i kad naizgled pobeđuje sve prirodne sile, čovek gubi u konačnom ishodu, jer ne može da poruši iskonski nebeski poredak a da mu se haos ne sruči na glavu.
Nauka vodi unutrašnjem raspadu života zato što čoveku servira gotova rešenja i prečice u životu. Posledica toga je, u visoko tehnološkim i urbanim uslovima, porast mentalnog poremećaja. Dodatno tome, bildovanje virtualnog sveta, kao izuzetne naučne tekovine, tvori pseudo realitet koji proizvodi deluzije u čovekovoj svesti. Ove deluzije, pak, dovode do sve većeg mentalnog poremećaja. Mentalni poremećaji dovode do sve učestalije kolizije takve jedinke i realiteta, što rezultuje pogubnim ishodom. Budući da se mi, na neki način, nalazimo na početku virtuelne ere, vrtlog deluzije postajaće sve veći i silniji, a sa njim i mentalni poremećaji, što će za krajnju posledicu imati širenje haosa. U ovom ogledu deluzije sam imenovao terminom mehur uobrazilje, ali bih ga mogao dopuniti vremenskim određenjem kao permanentno rastući dinamizam promenljive varijabile, te bi sad ovaj termin, u celosti, glasio ovako: permanentno rastući dinamizam, promenljive varijabile, mehura uobrazilje. To je, ujedno, i ona sfera „carstva crtanog filma (cartoona), gde je i ono što je nemoguće zapravo moguće“, u koji ljudski svet trijumfalno prodire. Kako će izgledati, dugoročno gledano, zalaženje čoveka u ovaj novi svet može se zaključiti po njegovim ranim pokazateljima, ali prepustimo budućim naraštajima da ga dožive orgazmički, u punom intenzitetu. Ja ću na ovom mestu ponoviti pesnikove reči:
Život mi prohuja u neznanju.
Što ja propustih, nek vama za nauk bude.
Da ne bude zabune, moram reći da je deluzija jedno od osnovnih svojstava čovekovog psihomentalnog ustrojenja, ali s tom razlikom što je ono sad nadograđeno supersoničnim pogonom zahvaljujući kome se u deliću vremena kreće kroz svet miliona iskrivljenih ogledala, tako da je Alisa u zemlji čuda mala maca u odnosu na savremene Alise. Sve u svemu, prorokujem da će se, u ovim uslovima, čovekov inteligibilni svet ubrzano rastakati, a mundani disorder će, u svakom pogledu, postajati sve užasniji po razmerama razaranja i broju žrtvovanih života prinetih na oltar besmisla.
Drugi problem je u automatizmu procesa koji obavlja mašina, bilo da je reč o personalnim ili institucionalnim delatnostima, privatnim ili javnim. Na taj način čovek automatizuje svoje psihomentalno, pa i fizičko, ustrojenje postajući sve više humanoidni robot. Gergij Gurdžijev je već ranih godina XX. veka učio o tome da je čovek biološki automat, a danas je to zahuktali proces formiranja bioloških automata. Ljudska biće sve više postaju algoritamski zapisi, svodeći se na matematičke funkcije, operacije koje su odavno započete u kreiranju prosvetnog sistema i školske nastave, gde se, kao što sam pisao u svojoj knjizi Propast knjige, akcenat stavlja na forsiranju tehničkog aspekta u obrazovanju.
Osvrnuću se još jednom na izjavu Majkla Kraciosa, gde kaže da:
„Naše tehnologije omogućavaju da upravljamo vremenom i prostorom. One poništavaju udaljenosti i čine da stvari brže rastu.“
A malo dalje on dopunjava ovu izjavu:
„Naša tehnologija je bliska upravljanju vremenom i prostorom, ali ne u fantastičnom smislu, već tako što brzinom smanjuje rastojanje, ubrzava sazrevanje biljaka i povećava efikasnost“.
Ovaj pristup realitetu je višestruko poguban, o čemu sam već govorio u prethodnim razmatranjima ovog ogleda. Sad ću se osvrnuti na redukciju čovekovog unutrašnjeg sveta kao posledice automatizovanja kako društvenog tako i pojedinačnog ustrojstva. Prihvatajući prečice i olakšice u životu koje mu servira nauka kroz gotova rešenja i automatizaciju, čovek psihomentalno i telesno atrofira, da bi, tokom Kraciosovog ubrzanog vremena, neumitno postao proizvodni škart.
Za kraj ovog razmatranja priložiću izvod iz dela Tomasa Maltusa Esej o principu populacije, iz XVIII. veka, gde kaže:
Najbolji umovi izgleda da se formiraju pre naporima originalnog razmišljanja, nastojanjima da se formiraju nove kombinacije i da se otkriju nove istine, nego pasivnim primanjem utisaka ideja drugih ljudi. Kad bismo mogli da zamislimo da će nastupiti period u kojem više neće biti nade u buduća otkrića, a da će se um koristiti jedino zato da se stekne neko predzanje, bez ikakvih napora da se formiraju nove i originalne kombinacije, makar masa ljudskog znanja bila hiljadu puta veća nego što je sad, ipak je očigledno da bi jedan od najplemenitijih stimulansa za mentalni napor nestao, najbolja crta intelekta bi se izgubila, sve ono što je povezano s genijem skončalo bi i možda izgleda nemoguće da bi, u takvim okolnostima, ijedna individua mogla posedovati istu intelektualnu energiju kakvu su imali Lok, Njutn i Šekspir, ili čak i Sokrat, Platon, Aristotel i Homer.
Da neko otkrivenje s neba, u koje niko ne bi mogao ni najmanje da sumnja, rasprši magle koje sad obavijaju metafizičke teme, te tako objasni prirodu i strukturu uma, osećanja i suštine svih supstanci, način na koji Svevišnje Biće operiše u delima stvaranja, i celokupni plan i model univerzuma, takvo povećanje znanja, tako dobijeno, umesto što bi dalo dodatnu energiju i aktivnost ljudskom umu, težilo bi po svemu sudeći da uguši buduće nastojanje i skreše krila intelektu.
(u mom prevodu)
Ali, naše vreme je izabralo da zanemari mišljenje najboljih, a da usvaja ona najgorih. Mi se vodimo pragmatičnim rešenjima. I pored svih loših posledica koje iz njih ishode, ostajemo istrajno privrženi njima. Tako uvek biva kad se iskonska mudrost okalja i pošalje u progonstvo.