Sa nastankom romana još nije postojala, kao što je danas slučaj, klasa učenih književnika, koju reprezentuje univerzitetski homo doctus. U to vreme su romanopisci još uvek svoja dela stvarali na krilima nadahnuća i prirodnog dara, gde su se upredali fantastični i stvarni doživljaji junaka priče, ali sa idejom koja je nadilazila ono lično, unoseći celu radnju ovozemaljskog postojanja, zajedno sa motivima i akterima radnje, u fresku svekolikog, večnog, smisaonog i transcendirajućeg bivstva. Međutim, sa utapanjem u realizam roman je vremenom, skrivan pod raznim kostimima, sve više dobijao ispovedni i krajnje lični karakter, da bi u našem vremenu svenuo na sprženom tlu akademizma, nađubrenom toksičnim izmetom prenaduvanog ega. Roman, pa i svekolika književnost, izgubili su se u lavirintu personnalité, ne uspevajući da nađu spasonosnu nit koja će ih odatle izvesti.
Teme kojima su se stari bavili večna su enigma misaonog čoveka. Pitanja na koja nema odgovora već hiljadama godina, ali koja vazda opsedaju ljudski um. Zašto nas toliko zanima čovek prošlosti? Zato što verujemo da je on posedovao duhovne darove, dok je savremeni čovek samo biće tehnike. Uostalom, najveći duhovni uzleti dogodili su se u davnoj prošlosti: nadahnuta verska učenja, duboka filozofska dela, mitovi, bajke, basne, legende, grandiozni epovi i poeme, tanana lirika koja uznosi srce, mudre izreke, moralna načela, zasnivanje duhovnih nauka…
Geteovo stajalište iz 19. veka ima apsolutnu važnost i danas:
Nedostatak karaktera u pojedincima koji istražuju i pišu izvor je sveg zla naše najnovije književnosti.
Stoga možemo da kažemo:
Evropski čovek se utapa u trivijalnosti i kiču. Celokupna evropska književnost je, uz poneke izuzetke, najobičnija frivolnost. Kad kažem evropska književnost, mislim na doba prevladavanja hrišćanstva, a ne na divnu antiku. Motivi romana su prizemne situacije zamaskirane stilskim ukrasima i veštinom pripovedanja. I najtragičnija stradanja su običan animalizam, plotska žudnja. Naizgled životne dileme su, kad se dublje sagledaju, igra zvana hoću – neću, voli me – ne voli me. Većina lajtmotiva se svodi na trbuh i gole guzove. Koji problem ima evropski čovek? Pa, on je ukorenjen u laži. Laž je u osnovi, u jezgru njegovog bića.
Međutim, stvarnost svedoči o tome da postoji nesaznatljivi deo bivstva, koji ne može da se svede na meru ljudskog razuma, već deluje iz zaumnih sfera. Nama se to javlja u svakodnevnom iskustvu, čak i u najbanalnijim ljudskim situacijama: zakučasti snovi, nadnaravne vizije, neobični susreti, sudbinske poruke koje se prenose sa najnižih nivoa društvene skale, simboli, znaci, nagoveštaji, predviđanja, i mnogo šta drugo. Na višem nivou duh sreće duh, um sreće um, prepliću se reinkarnacije.
Grandiozni pesnici starina, poput Hesioda, Homera, Tulasidasa, Valmikija, itd., imali su urođen osećaj za uzvišeno i lepo. Da li bi im učenost savremenih pisaca u tom pravcu išta doprinela? Sumnjam. Mnogi učeni pesnici nemaju taj zanos, uzvišenost teme, snagu izraza, svečani ton, niti blagost duhovnog stava prema ljudskim delima i sudbini kao što imaju stvaraoci što se napajaju sa amvrozijskih izvora. Oni su bili veliki pesnici naprosto zato što su izabrani. Jer, s vremena na vreme, u zakonitim periodima, sama srž estetskog bića odabere pisca kroz koga će se ispoljiti suma stvaralačke magije. Poslednji je bio Lav Tolstoj u romanu Rat i mir. Posle takvih književnih gorostasa nastupaju vekovi pustoši i opadanja, jer se ne može ići dalje. Isto je bilo i posle Getea. Njegova poezija, njegov Faust, Herman i Doroteja, Ifigenija na Tauridi, nose u sebi odjeke harmonije sfera. Neću pogrešiti ako kažem da ljudski rod dobija smisao postojanja samo zahvaljujući sudbinskom pojavljivanju velikih književnih dela. Verujem da bismo na takvom uvidu mogli da sazdamo novu filozofiju…
(…)
Zašto bi u našem vremenu osrednji ljudi prigrabili toliko prava, mislim pre svega na mešetare, demagoge, kabalo-sofiste, i sličnu felu, da su bezmalo postali bogovi? Suštinski gledano, oni su samo izraz stanja svetskog duha. Sa stepenom njihove narastajuće moći matematički tačno možemo primetiti recipročan odnos narastajućeg besmisla življenja. Stoga, proročki kažem, svet će biti u haosu dok se ne pojavi kalki avatar književnosti…