„Fons Vitae“ Solomona Ibn Gebriola (1021-1058/70) je u suštini pokušaj iz jedanaestog veka da se prvi deo mudrosti predstavi kao izvor života za intelektualno orijentisane Jevreje zapadnog sveta.
Kao takvo, od samog početka je pretrpelo gotovo potpunu sterilnost. Napisano na arapskom, čini se da je zaobišlo većinu Gebriolovih jevrejskih savremenika. Čak i kada je u dvanaestom veku prevedeno na latinski zajedničkim naporima Ibn Dauda (Avendehuta), koji je poznatiji po svom izmišljenom hrišćanskom imenu Jovan Španski, i Dominika Gundisalina, nije odmah prepoznato kao delo srednjovekovne jevrejske filozofije. To je verovatno bilo zbog činjenice da je autor ovog dela bio označen arapskim oblikom svog imena: Avicebron. Florilegija koju je odabrao i preveo na hebrejski Šem Tob Fahkera (1225-1290) ostavila je oskudan utisak na njegove savremenike, ako možemo suditi po činjenici da je, izgleda, samo jedan rukopis bio u opticaju. Još jedan osnovni razlog za njegov nedostatak uticaja na jevrejski svet može biti činjenica da je Gebriol umesto biblijskih fraza ili referenci na ogromnu talmudsk literaturu koristio novoplatonske jezičke strukture i njihove donekle hrišćanske adaptacije, što je dovelo do toga da njegovo delo deluje apsolutno nejevrejski. Abraham Ibn Daud (oko 1110-1180) kritikuje Gebriola zbog toga što tako važnu temu, koja ima toliko religioznih implikacija, obrađuje na čisto racionalistički način, a takođe i zbog izražavanja učenja koja su očigledno opasna za sam judaizam. Kasnija vrednovanja otkrivaju očigledan nedostatak privlačnog stila, sasvim neočekivano u delu nekoga ko je prepoznat kao istaknuti poeta.
Tok dela „Fons Vitae“ dostigao je plodnije tlo u zapadnom hrišćanskom svetu trinaestog i četrnaestog veka. Sama činjenica da je Rejmond, nadbiskup Toleda, pripremio prevod bila je pokazatelj prijema koji će kasnije uslediti. Njegovu očiglednu novoplatonsku orijentaciju pozdravili su srednjovekovni sholastičari, već negovani spekulacijama o univerzalnom hilomorfizmu izvedenim iz Avgustinovih spisa i razrađenim u okviru avgustinovskog pogleda na bezobličnost kao korensku razliku koja razdvaja Boga i stvorenja. Božja mudrost i ljudska mudrost se sasvim prijateljski susreću u konceptu Volje koja preplavljuje svetlošću i prosvetljuje svakog čoveka, koja usavršava sve i osvetljava put od Prvog Autora, vrhovnog i svetog, do najmanje manifestacije stvarnosti, supstance koja podržava devet kategorija. Iako se čini da u Gebriolu postoji novoplatonski univerzum koji zavisi od Volje Prvog Uzroka, ili Sile, nije baš prikladno smatrati taj Uzrok Jahveom, u istinski jevrejskom smislu. Hrišćani trinaestog i četrnaestog veka uživali su u ovom traktatu daleko više nego jevrejskih zadovoljstava.
Nakon uvoda, u kojem autor objašnjava da je Fons Vitae prvi deo mudrosti ili tačnije prvi temelj i koren mudrosti, on razrađuje korake koje treba slediti od znanja o materiji i formi preko znanja o volji do nauke o Prvoj Suštini. To je mudrost: poznavati Prvu Suštinu. Ukupni univerzum čovekovog znanja uključuje „per se nota“ i ono što se može dokazati pravilima dijalektičke veštine. Koristeći takva pravila, on je utvrdio postojanje materije i forme, njihove kombinacije i implikacije. Uzrok svih stvari je Prvobitna Suština, a Volja je posrednik između nje i svih ovih hilomorfno konstituisanih stvari.
Na prvi pogled, moglo bi se reći da je Gebriolovo shvatanje materije i forme uvršteno u hrišćansko-aristotelovsku tradiciju. Pa ipak, barem na površini, čini se da postoje osnovne razlike. Jedna od njih je izjednačavanje oblika čoveka sa „sastavom njegovih udova“, a druga je označavanje tela kao kombinacije materije, ili hile, i količine na takav način da je količina prvi oblik, to jest „corporeitas “. Za razliku od Avicene i kasnijih hrišćanskih univerzalnih hilomorfista, on ne govori o obliku telesnosti, već samo o „materiji telesnosti“; telesnost ili količina je osnovni telesni oblik. „Forma quantitatis cum coniungitur“ „materijale inferiori konstituisati speciem corporis et eam ducit ad ese.“ (II. 8.) Složena telesna supstanca je ili telesna materija koja podržava oblike kvaliteta pomoću količine (Traktat I) ili duhovna materija koja održava telesni oblik (Traktat II). U pratećem odabiru pokazano je da jednostavne duhovne supstance postoje. (Traktat III); način razumevanja materije i oblika u jednostavnim supstancama (Traktat IV) i univerzalne materije i oblika (Traktat V) zaokružuje kompletno delo.
Postoji opšti metod koji treba slediti u ovom istraživanju: ako znate da postoje svojstva nečega i znate koja su to svojstva, onda znate postojanje stvari koja ima ta svojstva. Ako postoji jedna univerzalna materija za sve stvari, ona će imati sledeća svojstva: ona je „per se existens “, „unius“ esencijale”, održavajuće, „diversitatem“ i „dans omnibus essentiam „suam et nomen.“ Takva svojstva se nalaze u stvarima i stoga postoji jedna univerzalna materija. Ako apstrahujete sve oblike, čulne i razumljive, ostatak je univerzalna materija. A proces je prelazak od boje do figure, do telesnosti, do supstancijalnosti, do „ intelekta“ „Stvoreno biće koje podržava sve ove oblike je univerzalna materija. Svojstva univerzalnog oblika su: „ subsistere in alio “, „ perficere esencijam illius in quo est“, „dare ei ese”.
Poseban metod je ispitivanje prirodnih čulnih stvari, kako univerzalnih tako i partikularnih, i pronaći ćete materiju i oblik. Četirima načinima materije: veštačkoj-partikularnoj materiji, prirodno-partikularnoj materiji, prirodno-univerzalnoj materiji i nebeskoj materiji, odgovaraju četiri stepena oblika. Čulno telo se poznaje ili opaža po čulnim kvalitetima koji mu pristaju. Ovo čulno telo se shvata u smislu supstance kada se posmatra zajedno sa oblicima; kada se shvati kao prijemčivo za ove oblike, označava se kao materija ili hile. Ovi čulni oblici zahtevaju prošireni subjekt, a to je telo sastavljeno od materije i telesnosti (tj. količine). Kada se prvi oblik doda najvišoj materiji, on predstavlja vrstu inteligencije. Oblik inteligencije je jednostavan, dok je oblik količine mnogo složenih jedinica. Od svih oblika, prvi je najbliži oblik najvišoj materiji, drugi je najbliži najnižoj materiji. Oblik inteligencije nije odvojen od najviše materije, a količina nije odvojena od najniže.
Svaka prodire u celokupnu suštinu svoje odgovarajuće materije i podržava sve ostale odgovarajuće oblike.
Bilo bi prilično fascinantno nagađati o prethodnicima osnovnih ideja koje se nalaze u „Fons Vitae“. Sa jedinim izuzetkom Platona, nijedan autor se ne pominje po imenu kroz svih pet knjiga.
Čak su i reference na Platona prilično nejasne i nerazvijene. Zbog određenih anonimnih referenci kao što su „kaže se“, „Oni su opisali“, „zašto se kaže“, „Često sam čuo da se kaže“, „filozofi imaju običaj da kažu“, možda nije neumesno pretpostaviti da je on svoje učenje smatrao u okviru opšteprihvaćenog okvira arapskog novoplatonizma koji je bio važan u to vreme. Slične ključne ideje nalaze se u karaitskim spisima desetog veka pod uticajem mutazalita. Možda je pokušavao da pomiri arapski atomizam i novoplatonski hilomorfizam sa Prvim uzrokom odgovornim za sve zbog Volje, ali je tu ideju zadržao u okvirima kalamitske tradicije. Takvi uticaji su možda došli preko Bratstvo iskrenosti, za koje se generalno priznaje da su se okušali u takvim tipičnim novoplatonskim pokušajima ujedinjenja. Postoje određene prepoznatljive ideje Avicene, posebno u pogledu količine i same materije. Iako je emanacionizam uobičajeno novoplatonsko objašnjenje za izvođenje mnoštva iz jednog, posrednik Volje može biti nešto kasniji sufijski uticaj. Posredstvom Volje, koja je božanska sila što stvara materiju i oblik i povezuje ih unutar najviših bića, čak i do najnižih, iz Prve Suštine teku univerzalna inteligencija, duše, priroda, četiri elementa i posebna telesna bića našeg iskustva.
Odlomak iz dela „Fons Vitae“, koji je ovde prvi put predstavljen na engleskom jeziku, preuzet je iz trećeg i srednjeg traktata. Njegova primarna svrha je da utvrdi postojanje jednostavnih supstanci između telesnih stvari našeg iskustva i Primarne Sile ili Tvorca svega. Koriste se dve metode: jedna je razmatranje svojstava Prrimarne Sile i svojstava supstance koja podržava devet kategorija; druga je ispitivanje posledica proizvedenih u drugoj supstanci u skladu sa opštim poreklom svega od Prvog Autora. Prva zaista utvrđuje postojanje jednostavnih supstanci; druga vodi, sintetički i analitički, do saznanja o tome šta su one same po sebi, kako su i zašto. Solomon Ibn Gebriol predstavlja potpunu integraciju jednostavnih supstanci u opšti obrazac univerzalnog hilomorfizma. Ovde imamo veoma temeljnu kosmogoniju, kosmologiju, psihologiju i metafiziku.
Teodor E. Džejms
Menhetn koledž