Prema logici analize kontinuiteta, lako bi se dalo zaključiti da je na tim prostorima pre mnogo milenijuma mogla postojati populacija sličnih antropoloških karakteristika. Međutim, činjenice antropoloških studija ukazuju na to da su Indoevropljanima na području Mediterana prethodili različiti narodi (najčešće utvrđeni kao Negroidi). [1] Razlog za takve seobe treba tražiti pre svega u klimatskim i geološkim promenama u Evropi, Mediteranu, Maloj Aziji i Bliskom istoku tokom proteklih dvadeset milenijuma. Poznato je da je poslednje ledeno doba u Evropi zamrznulo većinu oblasti severno od Alpa i Dunava, a zagrevanje je počelo pre oko dvadeset milenijuma. Takođe je poznato da su u ovim procesima postojala nekoliko mini ciklusa klimatskih varijacija. Nivo okeana varirao je za više od sto metara, a velika područja današnje Evrope su promenila svoj oblik. Ruski naučnik L. N. Gumiljov navodi rezultate istraživanja Alison Bruks i Vere Gordon Čajld, prema kojima su tokom Vurmskog ledenog doba atlantski cikloni prelazili preko Sahare, Libana, Mesopotamije, Irana i Indije, što je stvorilo bujne stepe u današnjim pustinjskim zonama Sahare, Male Azije i Bliskog istoka. Krajem četvrtog milenijuma pre nove ere cikloni su se proširili na sever, stepe su nestale a povoljni uslovi za stanovništvo su se koncentrisali u dolini Nila. Slično potvrđuje i E. le Danoa [2], prema kome su oko 5.000 godina pre Hrista, Kalabrija, Sicilija i Tunis bili povezani kopnenim mostom; Crno more, Kaspijsko i Aralsko jezero činili su zajedničku depresiju; jezero Čad je bilo veličine današnjeg Crnog mora, a postojalo je i nešto manje jezero Niger; Crveno more je bilo jezero, a Nil se ulivao u jezero Čad (on je napravio deltu tek oko 3300-3200. pre nove ere); zapadnoevropska atlantska obala prostirala se iza Kanarskih i Azorskih ostrva, a Egejsko more je bilo kopno i povezivalo je Balkan i Malu Aziju. Prema astronomskim proračunima, ključni momenti klimatskih promena desili su se oko 4.800. i 2.000. godine pre Hrista.
Postavlja se pitanje: gde su Indoevropljani mogli živeti pre više od deset milenijuma i kako su se odvijale njihove seobe u balkanskom podunavlju, Maloj Aziji i severno od Crnog mora? Migracioni talas dogodio se sa krajnjeg severa i tako je došlo do velike seobe Indoevropljana; ovaj period se poklapa sa pojavom neolitskih dunavskih kultura, koje bi tada bile sasvim logičan kontinuitet navedene civilizacije. Svojim istraživanjem klimatskih promena, srpski matematičar, astronom, klimatolog, geofizičar, građevinski inženjer, doktor tehničkih nauka, kao i popularizator nauke i fizike Milutin Milanković (1879-1958) uspostavio je veoma precizan model, koji naišao na opštu prihvaćenost poslednjih decenija, jer se pokazao kao izuzetno tačan. U jednoj od svojih analiza on vrlo precizno locira period kada je u arktičkoj zoni mogla nastupiti faza blage klime:
„Tokom hiljadu godina koje se završavaju 9.500. godine pre nove ere, blagi toplotni talas zahvatio je severnu Evropu. Tokom tog milenijuma, leta su bila neobično topla u najsevernijim delovima Evrope, tako da je tamo moglo rasti bilje koje sada ne može…” [3] .
S druge strane, mitovi o globalnom potopu rasprostranjeni su među mnogim narodima van Evrope, što logično naznačuje kolektivno sećanje na veoma stare događaje, najverovatnije izazvane klimatskim i tektonskim poremećajima pojedinih zemalja. Gumiljov je došao do sličnih zaključaka, iako na potpuno različite načine, analizirajući tradicije stepskih naroda Evroazije. Tako on u svom delu „Etnogeneza i biosfera Zemlje“ [4] zaključuje da je na kraju poslednjeg ledenog doba (20.000-12.000 p.n.e.), oko severnog Sibira postojala veoma bujna stepa, dok današnja hladna tajga nije postojala. Ovakvo klimatsko obeležje bilo je uslovljeno postojanjem stabilnog anticiklona, što je, pak, rezultiralo veoma malom količinom padavina. Dovoljne količine vode omogućile su da se okolni glečeri otope, stvarajući brojne reke, jezera, stepe pune riba i ptica. Stada stoke, jelena, mamuta i gazela pasla su po stepama. To je okruženje u kojem je, po njemu, nastala rasa Indoevropljana, negujući kult Sunca.
Sa potpunim završetkom ledenog doba, cikloni prodiru u severni Sibir, severnu Rusiju i Skandinaviju, donoseći hladnoću i vlagu. Klima se drastično menja, plodne stepe se pretvaraju u hladnu tajgu, a led i sneg nadiru odasvud; životinje, ogromna stada iz stepa, praćene masama lovaca, kreću na jug. Nije li to ista glacijacija koju pamti drevna iranska Avesta? Tako je nastala velika anabaza Indoevropljana. Međutim, Gumiljov nigde ne tvrdi da su stanovnici te drevne stepe bili samo Indoevropljani; njihovu sudbinu mogli su da dele i preci drugih rasa i etničkih grupa koje danas poznajemo. Ali sećanje na njega najslikovitije je sačuvano u tradiciji i kulturi indoevropskih naroda. Gumiljov je verovatno bio u pravu, jer je odavno u severnom delu Evroazije došlo do rasnog mešanja, pre svega između Indoevropljana i turanskih plemena, koje je dovelo da nastajanja alpskog rasnog tipa i ugrofinskih naroda, kao jedan od njihovih proizvoda. Domorodačka plemena u najsevernijim delovima sveta, kao što su Inuiti na Grenlandu, Samojedi iz Sibira, Sami, narod u Finskoj, ili Eskimi, koji postoje i danas, jasan su pokazatelj ove teze.
Poznati nemački filolog, orijentalista i profesor Maks Miler (1823-1900); primetio je da svi nepristrasni naučnici smatraju da „nijedan od sistema tumačenja nije zadovoljavajući“ [5]. Procvat i izučavanje mitologije, dodaje on, izazvan je procvatom uporedne filologije. Otkriće drevnih jezika i svetih knjiga Indije, i otkriće bliske srodnosti između sanskrita i zenda s jedne strane, i jezika glavnih evropskih naroda s druge strane, duboka je revolucija koja je dovela u pitanje opšte prihvaćene ideje drevne istorije sveta.
Pokazalo se da su jezici glavnih evropskih naroda, kako drevnih tako i savremenih, imali veliku sličnost sa jezicima azijske elite, odnosno sa bramanima Indije i sledbenicima Zoroastera (Mazdejcima) u Persiji, a iz te srodnosti prema indoevropskim jezicima neminovno proizilazi da su svi oni morali biti nastavci ili dijalekti izvornog jezika, možda danas izumrlog, a kroz to, sledstveno, i postojanje izvorne narodne i kulturne matrice. Isto tako, današnja istorijska nauka se još uvek poziva na zajedničku proto-indoevropsku kulturu u davnoj prošlosti. Čak i prema samoj Bibliji u poglavlju Postanja 11:1-9, za prepotopsko doba pokazuje se da je ljudsko društvo predstavljalo jedan narod, koji je govorio jednim jezikom, a biblijska priča o „confusion linguarum“ (mešanje jezika) možda nam pokazuje da su posle Vavilonske kule nastali različiti jezici na kojima su se ljudi sve manje razumevali. Međutim, biblijski mit o drevnom jedinstvu jezika, kao i pominjanje „izabranog naroda“, ili, prema drugima, „naroda Božijeg“ ili „nebeskog naroda“, verovatno treba posmatrati iz perspektive indoevropske teorije. Iako će u ovoj knjizi biti korišćeni savremeni i naučni termini poput „Indoevropljana“, ipak lično smatram da je to pomalo neprikladna kovanica, za neke možda i zbunjujući termin, koji zahteva dodatno objašnjenje. Proučavanje vedske književnosti i klasičnog sanskrita, koje su preuzeli naučnici sa zapada, zbunilo je njihove ideje o istoriji i kulturi čoveka u prošlosti. Dr. Oto Šrader (1855-1919) u svom delu Prehistoric Antiquities of the Aryan People, iz 1890. godine, daje iscrpne odgovore o izvornoj kulturi indoevropskih naroda, zasnovane na komparativnoj filologiji. U tom kontekstu, autor ne koristi termin „Arijevac“ isključivo za ljude koji su doneli te osnovne vedske ili avestinske knjige i nauku u Indiju ili staru Persiju, ne koristi ovaj termin samo za indoiranske narode, već i za Indoevropljane u celini; naime, Šrader često naizmenično koristi termin „Arijevci” i indoevropski narodi. Najjednostavnija uporedna etnološka analiza indoevropskih naroda, posebno uz iluminaciju Aleksandra Fomiča Veltmana (1800-1870) pokazuje veliku ulogu epske poezije, koja je služila kao prenosilac svih vrsta saznanja, kao i veliku ulogu kulta sunca i svetlosti. Epska poezija sa tako dubokim i opsežnim znanjem i filozofskim principima nikako nije mogla da bude rezultat imaginacija pojedinaca u periodu od nekoliko vekova. Sasvim je logično da je tako grandiozan rezultat duhovnosti mogao da nastane tek posle mnogo hiljada godina života u stabilnim uslovima, uz veliku ulogu Sunca i njegovog ciklusa. U svom zaključku Bal Gangadar Tilak (1856-1920) koristi rezultate astronomskih proučavanja kretanja Zemlje oko Sunca i teoriju insolacije kao objašnjenje ciklusa ledenog doba. U vreme Tilakove analize još nije postojala Milankovićeva teorija, koja je to u potpunosti potvrdila i dala vrlo precizne parametre ciklusa ledenog doba poslednjih nekoliko stotina hiljada godina. Kombinovanjem Milankovićevih činjenica sa Tilakovom artičkom teorijom i pratećom analizom oblasti severnog Sibira, Lava Gumiljova, slika indoevropske polarne praistorije počela je da dobija sasvim realistične obrise. Noviji rezultati paleogeoloških i paleoklimatskih istraživanja podstakli su ruske naučnike da tome posvete više pažnje i da u svojim istraživanjima dođu do novih činjenica koje potkrepljuju hiperborejsku teoriju o indoevropskom poreklu. Ove teorije takođe pokazuju duboke zajedničke korene indoevropskih naroda i otkrivaju ogroman broj podataka o drevnoj istoriji slovenskog naroda sačuvanih u ruskoj mitologiji, pričama (skaske), bajkama u stihovima (biline) i mnogim sačuvanim materijalnim i pisanim tragovima. Veltman je to shvatio pre 150 godina. Njegova analiza zasnovana na povezivanju činjenica iz istorijskih spisa i narodne poezije dala je neverovatno dobar zaključak. Novi dokazi potvrđuju koliko je Veltman bio ispred svog vremena i koliko su njegovi zaključci još uvek vredan vodič za dalja istraživanja. Gumiljov, svojom teorijom o Sibiru, daje realnu osnovu za pretpostavku da je postojalo veliko prostoranstvo, zona sa stabilnom i povoljnom klimom u dužem vremenskom periodu. Tilakova teorija sve to pomera dalje na sever, a slaganje sa Milankovićevim proračunima ukazuje na mogućnost da je takav period postojao oko 10.000 ili 9,000. godine pre Hrista. Tilak je izračunao da se klimaks hladnih zima na severnoj hemisferi dogodio oko 9250. godine pre nove ere i da je postglacijalni period nastupio najkasnije 8000 godina pre nove ere, pri čemu smatra da se ledeno doba završilo oko deset hiljada godina pre Hrista. Na osnovu rezultata najnovijih istraživanja, koje sam do sada izneo, on polazi od pretpostavke da su se na samom početku evropskog neolita naseljavale rase čiji su potomci današnji narodi Evrope koji govore indoevropskim jezicima, izuzimajući mogućnost da su došli odnekud iz Azije u postglacijalnom periodu, ali naglašavajući da to još uvek ne znači da je reč o autohtonom stanovništvu Evrope.
Napomene:
- Niko Županić: „Trojanci i Arijevci“. „Glas“ Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1911.
- Ed. Le Danois: “Le Rythme des Climats”, p. 109-119, Payot, Paris, 1950.
- Milutin Milanković: „Kalendar Zemljine prošlosti“, str. 7, iz 117. knjige „Glas” Srpske kraljevske akademije, Grafički zavod „Makarije” a.d., Beograd-Zemun, 1926.
- L.N. Gumiljov: Etnogeneza i biosfera Zemlje”, CID Podgorica, 2005.
- Max Műler, Lecture of Science of Language, volume II, p. 445-446.
(kraj drugog nastavka)