PODNEVNI SUMRAK 4
To što si lep ili mudar ne znači ništa,
Ili što si jak, bogat i velikodušan,
Ako ne poseduješ urođeni dar
Da izlivaš lepotu na ružu.
Postoji melodija rođena iz melodije,
Koja svet rastvara u nektar.
Iz truda nikad ne bi mogla nastati,
Umetnost je nikad ne bi mogla doseći,
Ni domišljatost nije tome kadra,
Jer muzika rođena iz muzike
Čini da se i bogovi osete bezvrednim.
Kako će me tvoja lepota izludeti
Strasnom željom ako nema vatre u sebi?
Šta su čizme? Šta je vojnička oprema
Ako ne mogu da osvoje i pokore?
Šta je svo bogatstvo što hrani ti ponos,
Ako žudiš za tuđim darom?
Avaj! takav se rađa u bedi,
I vazda je žrtva uvrede.
Kada ga pogledaš u lice,
Tvoje srce kaže: Brate! idi svojim putem.
(…)
(Sudbina /deo/, Ralf Valdo Emerson, u mom prepevu)
Kamo ste krenuli sinovi i kćeri ovoga sveta?! Kuda idete?! Gde se nalazite?! Šepurite se sa slušalicama u ušima i sa čet džipitijem u mobilnom telefonu i mislite da ste kraljevi i kraljice! Pa tako i žaba može da bude veleumna. Ako odradi još i „hirurški preciznu lepotu“, zavređuje da se postavi na svaki bilbord u gradu, da sedne na presto slave. I biće vam ozbiljna konkurencija! Utakmica se zaoštrava na bojnom polju Zemlja. Loši pobeđuju mnogo gore od sebe! Ali ni gori se ne predaju!
Sa modernom tehnologijom nema više autsajdera, marginalaca, luzera! Ali nema više ni genija prirode! Oni se ubijaju još na porođaju kao društvena anomalija! Babice-automati su obučene da ih prepoznaju po zvezdama u očima i – zuk u reciklažu! Znači da će takvi porođaji morati da se obavljaju ilegalno i da se potom ovaj podmladak prokrijumčari u ljudsku zajednicu. Pretpostavljam da je sličan motiv literarno već obrađen u svetskoj književnosti. A samo vek ipo ranije grand mason, general Pajk, u svom delu Moral i dogma, slavio je pojavu prirodnog genija kao nenadmašan domet ljudskog roda i njegovu najveću uzdanicu ka napretku. Umesto toga bližimo se eri ispodprosečnih naraštaja opremljenih čet džipitijem! Vojska idiota sa rezervnom pameću! Ni škola, Bogu hvala, neće više biti potrebna, već ubrzani kurs upotrebe čet džipitija. Vau, kakav napredak! Od ilovače bogovi! Sve minule ere mogu samo da nam zavide!
A šta će biti sa prirodnim genijem? Moraće da glumi idiota i da naizgled koristi čet džipiti, koji će biti zakonom obavezan. Da, moraće isto tako da uči jezik i ponašanje idiota kako bi se uklopio u poredak. Ah, ko bi poželeo da bude u njegovoj koži?! Zamislimo jednog Getea u takvoj budućnosti! On bi postao poludeli Helderlin, pesnik tuge i nostalgije za nestalim svetom lepote, a ne pesnik životne radosti.
Ipak, bez suza, bez jadikovki. Neka svako prihvati sebe kakav jeste u biti, što je najbolje polazište za dalje. Neka kaže sebi: „Ovo je moja prosta bit!“ Dovoljno je učinjeno. Sasvim dovoljno. On je tako prihvatio da je dete Prirode i zaštitio se od svih degenerišućih uticaja izvitoperenog uma. Ako pri daljem osluškivanju svoga bića čuje melodiju koja se rađa iz melodije, znaće da je spreman da dela jer ga je Priroda izdašno darivala svojim tvoračkim moćima! I u tom delanju ulivaju se božanske, kosmičke i prirodne sile združene ujedno proglašavajući večni zakon koji vlada u svetu: harmoniju celine! Tad će osvestiti u potpunosti da su Bog, Kosmos i Priroda jedno a on je dete koje se igra obdareno njihovim moćima. Kao što kaže Isak Njutn:
„Ja sebe gledam kao na dete koje se igra na morskoj obali, dok ogroman okean istine leži neotkriven ispred mene.“
No, onaj ko čuje kako se iz njegovog bića izliva melodija koja se rađa iz melodije, taj zna da sve zna zato što stoluje u srcu sveta, na izvoru harmonije odakle teku obilje, lepota i radost u postojanje.
Tad ni sumrak u nedoba neće imati moć da zapreti potpunim uništenjem jer će osobi kojoj se melodija rađa iz melodije probuditi odnos prema svetu kao što je nekad besedio mudri poglavica Sijetla:
„Mi smo deo zemlje i ona je deo nas. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – svi su oni naša braća. Stenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čovek – svi pripadaju istoj prodici.
Sva ova zemlja je sveta za moj narod. Svaka svetlucava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svesti moga naroda. Nektar koji kapa s drveća nosi sećanje na crvenog čoveka.“
Da, melodija koja se rađa iz melodije nije ništa drugo nego sveglasje heruvimskog poja o zakonu koji prožima celo bivstvo, o jedinstvenom zakonu Boga, Kosmosa i Prirode, zakonu Tajne doktrine:
Kako je unutra tako je spolja; kako je u velikom tako je u malom; kako je gore tako je dole; postoji jedan život i jedan zakon; ono što deluje jeste jedno. U božanskoj ekonomiji ne postoji unutrašnje i spoljašnje, veliko i malo, gore i dole.