METAPHYSICA

Iz knjige Sećanja na H. P. Blavacku /uskoro u našem izdanju/ 2


U KAIRU I MADRASU

 

Za mene je nemoguće da na tako malo dodeljenom prostoru detaljno prepričam toliko zanimljiv vremenski period koji sam provela sa našim voljenim mentorom i vođom madam Blavackom, te ću se zato u sećanju ograničiti na zimu 1884-85, kada se dogodila afera Kilam, o kojoj se mnogo pričalo. Bila je to, bez sumnje, značajna kriza u istoriji teozofskog pokreta 19. veka, te stoga važni detalji koje iznosi njen očevidac mogu biti od interesa.

H. P. B. je tokom leta boravila sa gospođicom Arundejl u Eldžin Kresentu, ali je napustila njenu kuću da bi se pridružila gospodinu Oukliju i meni, i ostala sa nama dok nismo zajedno krenuli u Indiju. Kućno društvance činili su H. P. B., moja sestra, dr Kejtli, doktor Oukli i ja. Bilo je to ranog novembra 1884 godine, kada smo krenuli iz Liverpula za Port Said, na ruti ka Madrasu. Bilo je dogovoreno da prvo odemo u Kairo, kako bismo dobili precizne informacije o Kilamovim, koji su tamo bili dobro poznati, jer su vesti o izdaji do nas došle čak nekoliko meseci ranije, vesti koje je H. P. B. prihvatila vrlo mirno. Stigli smo u Port Said 17. novembra u 8:00h, a ostalo je nekoliko dana da nam se pridruži gospodin Ledbiter. Po njegovom dolasku otišli smo poštanskim čamcem niz Suecki kanal do Ismailije, a zatim vozom za Kairo. U moje pamćenje je veoma duboko utisnut svaki detalj povezan sa tim nezaboravnim putovanjem. H. P. B. je bila najzanimljiviji saputnik, njene raznovrsne informacije o svakom delu Egipta bile su i opširne i izvanredne. Kad bih imala prostora da zađem u detalje tog vremena u Kairu, vožnjama kroz neobične i živopisne bazare, i njene opise ljudi i njihovih običaja. Posebno je bilo zanimljivo jedno dugo popodne provedeno u muzeju Bulak, na obali Nila, gde je H. P. B. svojim znanjem zadivila Maspera, poznatog egiptologa, a dok smo prolazili kroz muzej, iznela mu je svoje mišljenje o kraljevima inicijatima, i kako je trebalo da budu predstavljeni sa tačke gledišta ezoterijskog učenja, ali za sada ne bih smela da se osvrćem na to.

Da bi nakratko prešla preko događaja, H. P. B. i pukovnik Olkot su u London stigli iz Njujorka 1878. godine, da bi nakon kratkog boravka u Engleskoj nastavili put u Bombaj, gde su, u Girgaonu, otvorili prvo teozofsko sedište u Indiji i osnovali časopis Teozof. Ubrzo nakon dolaska u Bombaj, gđa Kilam, koja je nekada služila kod madam H. P. B. u Kairu, pojavila se u sedištu društva gde je zatražila pomoć. Jedna od najizrazitijih osobina u karakteru našeg teozofskog vođe bila je ta što nikada nije odbila ljubaznost prema osobi na koju bi naišla ma koliko ova bila trivijalna, ili nedostojna. Dakle, kada je gđa Kilam sa svojim mužem došla kod madam H. P. B. bili su polugladni i bez novca, te su odvedeni u naše odaje. Gđa Kilam je postavljena za domaćicu, a glavni domaćin za sve kućne poslove bio je Aleksis Kilam, jer je nedostajala kompetentna pomoć te vrste. Kilam je inače po zanimanju bio stolar i mehaničar.

Godine 1883. pukovnik Olkot i H. P. B. dogovorili su posetu Evropi, a opšti poslovi društva su predati „kontrolnom odboru“ pri čemu su Kilamovi bili zaduženi za kuću, a posebno je bila potrebna pomoć na spratu, gde je H. P. B. živela. Tek što je H. P. B. otplovila, pre nego što su Kilamovi zatvorili gornji deo kuće, koji je imao odvojeno stepenište, Aleksis Kilam je imao više od šest meseci da obavi sve svoje stolarske poslove, da napravi razne zamke na spratovima, tajne odaje i klizne ploče koje je želeo da upotrebi. Zatim su otišli do misionara u Madrasu, ponudili im da pokažu kako su napravili te zamke i zahtevali od njih da im plate za taj rad. Na kraju su požurili s planovima zbog neočekivanog dolaska gospodina Vilijama K. Džadža iz Njujorka i odluke kontrolnog odbora da se Kilamovi razreše dužnosti. Grubo i nedovršeno stanje zamki se objašnjavalo njihovim užurbanim odlaskom. Sam velečasni gospodin Paterson je obavestio gospodina Džadža o uplati koju je izvršio Kilamovima.

I to je cela istorija. A sada da se vratim na naše putovanje. Na odlasku iz Kaira, otišli smo pravo u Suec. G. Oukli je ostao u Kairu da od policije uzme dokumenta o Kilamovima. G. Ledbiter nam se pridružio u Suecu. Nakon dva dana čekanja na parobrod, krenuli smo za Madras. Ne žalim se često na seljane i žene, ali priznajem da sam imala razloga za to tokom dve nedelje ovog putovanja. Prvi pamfleti koje su pisali misionari kružili su palubom broda, pri čemu se čula svaka uvredljiva primedba koju je mogla da se iznese o madam H. P. B. To putovanje je bilo veoma neprijatno, ali je nekoliko ljubaznih događaja ublažilo opštu monotoniju neljubaznosti prema našoj dragoj prijateljici. Pukovnik Olkot i neki članovi društva su nas dočekali u Kolombu, gde smo ostali skoro dva dana obilazeći veoma zanimljive stare budističke hramove. Pamtim jednu posebno šarmantnu posetu Sumangali, glavnom svešteniku, koji je očigledno veoma poštovao H. P. B. da bi smo zatim nastavili put u Madras. Nikada neću zaboraviti čudesnu sliku nakon našeg dolaska. Deputacija, u pratnji duvačkog orkestra, koji nam je krenuo čamcima u susret. Zvuk muzike bio je donekle narušen činjenicom da su talasi bili toliko veliki da je naš muzički sastav bio čas na vrhu visokog kotrljajućeg talasa, a čas gotovo zarobljen između dva velika talasa. Prilikom dolaska na pristanište prisustvovali smo dočeku H. P. B. a nas su oduševljeni članovi bukvalno odvukli niz mol u rikšu. Bili smo ukrašeni papirnim ružama itd., a zatim okruženi masom nasmejanih tamnoputih lica. Odvezli su nas u dvoranu Paćipej, pri čemu smo oko vrata imali vence crvenih ruža, a usput su nas obilno poprskali ružinom vodicom. Tada smo H. P. B. i ja odvedene kao rađe do kočije i odvezene u Adjar. Ovde je bila najtoplije dočekana. Članovi društva su se okupljali iz svih krajeva Indije jer se približavala konvencija. Ušli smo u veliku salu i odmah krenuli da raspravljamo o slučaju Kilam koji nas je sve zaokupljao. Pukovnik Olkot nas je tada obavestio da Društvo za psihička istraživanja šalje svog člana da ispita stvar, i shodno tome je, nekoliko dana kasnije, ozloglašeni gospodin Hodžson pristigao iz Kembridža. A sada nekoliko reči o ovom mladiću. Gospodin Hodžson je bio Australijanac po rođenju i došao je u Englesku da napravi karijeru, te je kao preduzimljiv mladić bio spreman sve da uradi za ostvarenje tog cilja. Potpuno sam uverena da je došao stariji čovek, sa više iskustva i zrelijim rasuđivanjem, Kilamova afera bila bi predstavljena svetu na sasvim drugačiji način. Potrebna je hladna glava i pravedna priroda da se stane na stranu manjine, a kada je Hodžson stigao u Indiju, zatekao je celu anglo-indijsku zajednicu narogušenu protiv madam Blavacke na osnovu dve glavne tačke: 

  1. da je bila ruska špijunka,
  2. da je stala na stranu hindusa protiv Anglo-Indijaca, jer je smatrala da su prvi nepravedno tretirani, a imala je i hrabrosti da to naglas kaže.

Stoga je položaj mladog čoveka, koji je želeo odmah da uradi pravu stvar i da bude popularan, bio nužno veoma težak. A tokom niza večeri nije postojala tendencija da se razjasne njegovi stavovi, jer je neprestano slušao niz kleveta protiv madam. Običan svet ju je mrzeo iz razloga koje sam navela. Misionari su je mrzeli zato što je bila nepravoverna, zastupajući teozofe. Istrage gospodina Hodžsona su vođene pristrasno, a s obzirom na to da je čuo kako je madam Blavacka bila varalica, on je, naravno, počeo da veruje u to. Posle nekoliko intervjua sa gđom Kilam i sa misionarima videli smo da su ti stavovi pogrešni zbog čega se g Hodžson i okrenuo protiv nas kao manjine. Njegov izveštaj uopšte nije bio tačan, jer je izostavio neke veoma važne dokaze o fenomenima koje smo mu saopštili gospodin Oukli i ja. Gospodin Hodžson je bio tretiran s najvećom ljubaznošću kako sa strane madam H. P. B. tako i pukovnika Olkota, a pružala mu se sloboda da istraži svaku rupu i ćošak u Adjaru. Ipak je više voleo svedočenje otpuštenog sluge i više je verovao osobi koja je imala loš karakter, što je bilo opšte poznato, nauprot dobrom karakteru madam H. P. B. i njenih prijatelja, koji nisu imali novčane interese pri svedočenju. Dupla vrata i klizne panele je napravio Kilam u odsustvu madam H. P. B., dok je njegova žena prodala svoju zaštitnicu, ženu koja ju je onomad spasila od gladi. Uz pomoć misionara falsifikovala je pisma koja mu je pokazala.

Svaka osoba prosečnog intelekta i zdravog razuma mogla je da vidi da su zamke i klizne ploče bile sasvim nove, toliko nove da su bile nepokretne; žlebovi su takođe bili potpuno novi, sveži i neobeleženi, što smo gospodin Oukli i ja otkrili kada smo pokušali da pomerimo najveća klizna vrata. Ako to nismo uspeli da uradimo udruženim naporima, sigurno je bilo smešno pomisliti da ih je madam Blavacka mogla koristiti za nekakvo dočaravanje trikova. Aranžmani su bili takvi da bi svaki trik neizbežno bio otkriven. Ipak je Hodžson jako želeo da dokaže da je madam prevarant, te je sve jednostavne i zdravorazumske činjenice zanemario. Odmah nakon završetka konvencije napustio je sedište društva i otišao da boravi u Madrasu do završetka istrage. Koliko često ga je H. P. B. molila da joj dozvoli da pogleda pisma koja je navodno napisala, ali ni njoj, niti bilo kome od njenih prisnih prijatelja nikada nije bilo dozvoljeno da ih vidi. Niko ko u tom trenutku nije bio na licu mesta nije mogao da zamisli skandaloznu nepravdu kojom je tretirana. Posledica toga bila je da se madam ozbiljno razbolela. Pukovnik Olkot je krenuo u Burmu. Oukli i ja smo bili sami sa madam. Sati i dani nege u ove tri nedelje bili su veoma teskobni, jer je H. P. B. bilo sve gore, a lekari su je konačno otpisali zbog stanja u kome se nalazila. To dokazuje kako je čudesan bio zaštitni uticaj H. P. B. bila ona bolesna ili zdrava; naime, iako sam bila potpuno izolovana zajedno s njom u potkrovlju kuće, gde je jedva bilo moguće disati, ipak sam iz noći u noć, između 3. i 4 časa ujutro, otvorenim stepeništem koje je vodilo gore, hodala tamo-amo ravnim krovom da udahnem svežeg vazduha, pitajući se, dok sam posmatrala dnevnu svetlost kako se probija nad Bengalskim zalivom, zašto sam se osećala tako neustrašivo čak i kada je ona ležala očigledno mrtva. Nikada nisam mogla da zamislim sebe da osećam strah u blizini H. P. B.

Konačno je došla ta teskobna noć kada su lekari odustali, rekavši da ništa ne može da se učini, da je to bilo nemoguće. Tada je bila u komi i u takvom stanju se nalazila nekoliko sati. Lekari su rekli da će ona u tom stanju i preminuti, a ja sam znala, ljudski rečeno, da će mi ta noćna straža biti i poslednja. Ne mogu sada da ulazim u ono što se dogodilo. To je iskustvo koje ne mogu da zaboravim. Oko 8 časova ujutro, H. P. B. je iznenada otvorila oči i zatražila da joj donesem doručak. Prvi put posle dva dana je govorila prirodno. Otišla sam kod doktora, čije je čuđenje zbog promene bilo veliko. Madam je rekla: „Ah!, doktore, vi ne verujete u naše velike učitelje“. Od tog trenutka ona se stabilno oporavljala. Doktor je insistirao da se što pre pošalje nazad u Evropu. Nisam mogla da idem sa njom. Zdravlje mi je bilo narušeno od naprezanja i nisam mogla da stojim bez štaka. Nisam osećala prostor, a sve ostalo je moglo da sačeka. Ali ovo sam morala da kažem, za sve godine koliko poznajem našeg vođu i prijatelja, izgovorila je samo jednu nevelikodušnu reč, a to je bilo ime njenog najvećeg neprijatelja. Bila je praktična personifikacija dobrote i praštanja, uvek spremna da pruži još jednu šansu osobi koja ju je izneverila. Kažu da „familijarnost rađa prezir“, ali je upadljiva činjenica da što smo bliže i familijarnije bili povezani sa H. P. B. u svakodnevnom životu, to smo više učili da je poštujemo. Uvek ju je okruživala divna i tajanstvena linija razgraničenja, odvajajući njen unutrašnji duhovni život od njenog spoljašnjeg i naizgled običnog. Svaki njen trenutak bio je posvećen poslu; ništa nije bilo premalo ili beznačajno za njenu najistančaniju pažnju. Preminula je kao stražar na svom mestu, u fotelji u kojoj je predavala i pisala. Bila je najbolji i najistinitiji Ućitelj, najverniji i najneumorniji Glasnik.

Izabela Kuper Oukli, B.T.D

Prevod: Admin