KREMACIJA
Tišina u sedištu društva, u ponedeljak rano ujutro 11. februara, bila je izrazita. Nije se žurilo, nije bilo ničega što bi pokazivalo da će se nešto neobično dogoditi, osim naših ozbiljnih lica i neprestanog pristizanja telegrama. Nešto pre 10:00 časova stiglo je još deset članova društva, zajedno sa osobljem koje nije imalo neposredno rukovodstvo u radu. Stajali su i čekali u dva paralelna reda, blokirajući prolaz u hodniku. Kao po neizgovorenoj zapovesti, premeštanje tela je uredno obavljeno, dok su jednostavna mrtvačka kola krenula ka stanici Vaterlo, u pratnji trojice članova društva. Ostali su pronalazili put po sopstvenoj volji, što je i bila više puta iskazana želja madam H. P. B. Ona nije želela da se sa njenom sahranom pravi predstava ili parada bilo koje vrste.
U Vaterlou je bilo mnogo poznatih lica, mada ne toliko kao što smo očekivali, o čemu svedoče brojna pisma i žaljenje zbog neodložnog odsustva. Za stranca koji nije razumeo duh koji je ohrabrio okupljene teozofe i koji nikada nije smatrao smrt samo promenom tela, a telo samo „odećom“, osećaj žalosti i uobičajena pogrebna oprema mora da su izazvala barem malo iznenađenje. Ali svima nama prisutnima se činilo primerenim da poslednji čin u drami jednog tako nekonvencionalnog života bude u skladu sa ostalim.
Put od stanice Voking do krematorijuma vodio je preko prijatnih suncem obasjanih staza, zasvođenih tek ozelenelim lišćem, dok je lepota veličanstvenog majskog jutra ugasila tugu koju su osećali i najpribraniji, jer je potrebno mnogo inkarnacija da „ubiju srce“ i ponište svaku sklonost prema ličnosti. Zaista, tog jutra priroda se pokazala u jednom od svojih najsrećnijih raspoloženja, a izgledalo je kao da se nasmešila radosno se opraštajući od tela jedne od svojih najdražih i najčudesnije obdarenih osoba.
Sledbenici Teozofskog društva i vodeći članovi prosto su opkolili odar ukrašen cvećem. Tokom ceremonije stajali su u najdubljoj tišini, dok je Dž. R. S. Mid, generalni sekretar evropskog odeljenja i lični sekretar H. P. Blavacke poslednje dve godine, stajao u pročelju i pročitao sledeću prigodnu oproštajnu besedu:
Prijatelji i braćo teozofi,
H. P. Blavacka je mrtva, ali naš vođa i naša prijatelj je još živ, i zauvek će živeti kako u našim srcima tako i u našem sećanju. Na ovaj načino bi trebalo da razmišljamo u našoj sadašnjoj tuzi. Istina je da osoba koju poznajemo kao madam H. P. Blavacka više neće fizički biti sa nama, ali je isto tako tačno da će njena velika i plemenita individualnost, prava ruska duša, koja je sve nas naučila da živimo čisto i nesebično, uvek biti sa nama.
Teozofsko društvo, koje je bilo njeno veliko delo u ovoj inkarnaciji, i dalje nastavlja da živi pod rukovodstvom onih velikih živih učitelja, onih ljudi čiji je ona bila glasnik i čiji će se rad nastaviti u bilo kom periodu našeg života.
Ličnost kao što je H. P. B. za mnoge je bila kao voljena i poštovana majka, mada ipak moramo zapamtiti da je, kako nas je madam tako često učila, ličnost nestalni deo čovekove prirode, puka spoljašnja odeća a ne stvarna individualnost.
Prava H. P. B. ne leži u grobu pred nama. Njeno istinsko sopstvo je nadahnulo toliko ljudi u celom svetu, uz plemenito saosećanje sa tuđom patnjom i sluh za napredak ljudskog roda, u kombinaciji sa uzvišenim idealom individualnog života i ponašanja. Sve to se u umu teozofa ne može pomešati sa pukim fizičkim instrumentima koji služe jednoj kratkoj inkarnaciji.
Kolege teozofi, dužnost koja leži pred nama, njenim sledbenicima i prijateljima, jasna je i jednostavna. Kao što svi dobro znamo, jedina velika svrha života našeg učitelja u ovoj inkarnaciji, svrha koju je sledila sa potpunom nesebičnošću i jedinstvenim motivom, bila je da ljudskom rodu vrati znanje o velikim duhovnim istinama koje smo nazvali teozofija.
Njena nepokolebljiva odanost poslanstvu, od koje je ni uvrede, ni klevete nikada nisu prinudili da uzmakne, bila je ključna odlika njene snažne i neustrašive prirode. Za nju, koja je tako dobro znala pravi unutrašnji smisao, teozofija je bila uvek prisutna sila u životu, i ona je bila neumorna u svom nastojanju da proširi znanje „živih“ istina u koje je imala tako silnu veru. Ove istine bi svojim većim uticajem zaustavile talas materijalizma u nauci i religiji, gde bi postavile pravi i trajni duhovni temelj za stvarni napredak i bratstvo ljudskog roda.
Dakle, sa takvim primerom pred nama, dužnost teozofa je jasna. Moramo nastaviti posao koji je H. P. B. tako plemenito započela, ako ne svojim sposobnostima – što je za nas ipak nemoguće – onda barem entuzijazmom, samopožrtvovnošću i odlučnošću kojima jedino možemo da pokažemo zahvalnost i uvažavanje prema velikom zadatku koji je obavljala sa nama, svojim sledbenicima.
Stoga, svako mora da preuzme svoj deo tog zadatka. Teozofija nije mrtva time što danas stojimo uz mrtvo telo H. P. B. Ona živi i mora živeti, jer istina nikada ne može umreti, dok na nama, pobornicima ove istine, uvek stoji najteža od svih odgovornosti, a to je napor da oblikujemo svoj karakter i život na takav način da ta istina može da se preporuči drugima.
I, na sreću svih nas, H. P. B. je napustila rad ostavljajući ga na čvrstim osnovama i potpuno organizovan. Uprkos narušenom zdravlju i telesnim bolovima, naš voljeni vođa je do poslednjih trenutaka svog života nastavila sa neprestanim naporima za ostvarenje cilja koji svi toliko želimo. Nikada se ni na trenutak nije opuštala, već je bdela nad interesima društva i u više navrata utiskivala onima koji su je okruživali principe i metode na kojima je rad društva bio obavljan, nijednog trenutka ne razmišljajući da bi njena telesna smrt mogla biti ma kakva stvarna smetnja u obavljanju dužnosti, koja bi tada, više nego ikada, bila ostavljena u zadatak svakom ozbiljnom članu društva. Ova dužnost, koja je tako jasno pred nama, i za koju nam je H. P. B. dala tako upečatljiv primer, jeste da širimo znanje teozofije svim sredstvima koja su u našoj moći, posebno delovanjem na sopstveni život.
Kao što volimo i poštujemo svog vođu, naša privrženost radu ne bi smela da počiva na klimavom temelju naklonosti prema ličnosti, već na čvrstom temelju uverenja da smo u samoj teozofiji, i samo u tome, pronašli one večne duhovne principe ispravnog mišljenja, ispravnog govora i ispravnog delovanja, koji su od suštinskog značaja za napredak i harmoniju ljudskog roda.
Verujem da kad bi H. P. B. mogla sada da ustane u ovom telu i da nam se obrati, to bi bila njena poruka svim članovima Teozofskog društva, ne samo onima koji su prisutni, već i onima koji su, bez razlike u rasi, veroispovesti ili polu, danas sa nama u srcu i saosećanju. Rekla bi nam, kao što je već rekla mnogima od nas, da je „život u vrlini, otvoren um, čisto srce, znatiželja, otkrivena duhovna percepcija, bratstvo sa svima, spremnost da se daju i prime saveti i pouka, hrabro trpljenje lične nepravde, smelo sprovođenje principa, neustrašiva odbrana onih koji su nepravedno napadnuti, i uvek budno oko prema idealu ljudskog napredovanja i savršenstva koje sveta nauka propisuje. To su zlatne stepenice uz koje se sledbenik može popeti do božanskog hrama.
Sad u tišini napuštamo telo našeg učitelja i vraćamo se svakodnevnom život. U našem srcu ćemo zauvek nositi sećanje na nju, njen primer, njen život. Svaka teozofska istina koju izgovaramo, svaki teozofski napor koji ulažemo još jedan je dokaz naše ljubavi prema njoj, i, što bi trebalo da bude veće od toga, naša odanost cilju za koji je živela. Toj istini je ona uvek bila verna – neka tu istinu niko od nas ne izneveri.
***
Usledila je kratka tišina, a zatim je vozilo s telom najvećeg teozofa prošlo kroz preklopna vrata krematorijuma. Ništa nije moglo biti jednostavnije. Nije bilo pompe, raskoši, prenaglašenih emocija ili beskorisnog oplakivanja, pa ipak poslednji čin odavanja počasti telu našeg velikog vođe daleko od toga da nije bio upečatljiv, dok će scena prilikom bdenja zauvek živeti u sećanjima očevidaca koji nisu mogli da ne osete ozbiljnost te situacije, kao ni duboka i potisnuta osećanja tuge, ali i odlučnosti na licu grupe ljudi koja je radila za teozofiju.
Dva sata kasnije urna, u kojoj se nalazio pepeo tela našeg voljenog učitelja, s poštovanjem je preuzeta i odneta u sedište društva. Potom je smeštena u njene odaje, čime je okončan dan veoma ispunjen događajima za teozofski svet. Da, taj poslednji ispraćaj H. P. B-ove nedavne „odeće od mesa“ označava važnu epohu u analima Teozofskog društva i novu polaznu tačku za veći napor i trud.
U srcima onih koji nastoje da teozofiju učine stvarnim činiocem u životu, mora postojati nemerljiv osećaj zahvalnosti prema Blavackoj, ženi koja ih je nadahnula svojom voljom; ovaj osećaj zahvalnosti, ljubavi i poštovanja nikada neće biti zadovoljen sve dok ne nađe odgovarajući izraz za njega. Nijedan materijalni spomenik, ništa što se može kupiti novcem, nikada se neće smatrati zadovoljavajućim izrazom sećanja na nju. Postoji samo jedan način na koji se taj dug može platiti, a to je da se Teozofsko društvo proslavi svetskim uspehom, a teozofija bude nadaleko poznata. Posao koji treba obaviti nije samo posao glave i ruku, već i srca, izvora svih ispravnih radnji i prava magnetna tačka čovečnosti. To je ogroman teret odgovornosti prema H. P. B., ali i odgovornosti koja je ona tako rado podnela za Teozofsko društvo, odgovornosti koju sada moramo podeliti među sobom. H. P. B. više ne može da postoji, kako se i sama izražavala, kao „tampon zona“ za društvo i da bude žrtveni jarac zbog svih njegovih nedostataka. Dok je živela, prigovor za svaku grešku i lošu radnju upućen je njoj i ona je morala da snosi sve posledice. Ovo više neće biti moguće.
Teozofsko društvo u celosti, kao i svaki od njegovih članova, mora da stoji iza svojih zasluga, dok su dani „zamenskog iskupljenja“ prošli. Ako želimo da svet poštuje teozofiju, mora pre svega da poštuje Teozofsko društvo, kako zbog njegovog rada za druge tako i zbog neposrednog dobra koje čini ljudima u nevolji. Moramo da podučavamo i dajemo primer. Mi podučavamo šta je teozofija jednostavnim rečima, i ilustrujemo moć iskupljenja našim ispravnim ponašanjem u svim životnim poslovima.
Jedini pravi teozof je onaj koji razvija svoje više sposobnosti i uči kako da oseti „sklad stvari“, suštinsku harmoniju u svim situacijama. Ispravno mišljenje, ispravno osećanje, ispravan govor, ispravan sud i ispravno postupanje znaci su nečega takvog, i nesumnjivo će nas voditi do „ostvarenja bratstva“ koji imamo pred sobom kao svoj ideal.
Hajde, dakle, da mi, kako bismo pošteno zaslužili titulu teozofa, dobro razmislimo o tome i sledimo primer H. P. B. tako što ćemo žrtvovati sebe za dobrobit drugih.
„Kao što majka, rizikujući život, štiti svog sina, svog sina jedinca, tako neka među svim bićima bude bezmerna dobra volja. Neka bezmerna dobra volja vlada u celom svetu, gore, dole, okolo, svugde, nepomešana sa bilo kakvim osećajem različitih ili suprotstavljenih interesa. Ako čovek ostane postojan u ovakvom stanju uma sve dok je budan, bilo da stoji, hoda, sedi ili leži, tad se obistinila izreka da je čak i u ovom svetu moguće pronaći sreću.“1
Dž. R. S. Mid B.T.D.
1 Iz Budine besede o dobroj volji.
Prevod: Admin