PODNEVNI SUMRAK 2
Zastava kreće u gnusan predeo, i naš žargon guši doboše.
U središtima mi ćemo hraniti najbezočniju prostituciju. Istrebićemo logične pobune.
U zemlje zabiberene i raskvašene! – u službi najčudovišnijeg industrijskog i vojnog iskorišćavanja.
Doviđenja ovde, bilo gde. Regruti dobre volje, mi ćemo imati zversku filosofiju; za nauku neznalice, za komfor razvratnici; crkavanje za svet koji ide. To je pravi marš. Napred, put!
(Demokratija, Artur Rembo, u prepevu Nikole Bertolina)
Po ko zna koji put se potvrđuje da samo pesnik saopštava istinu! Nemilu, doduše, ali zato razbuđujuću. E, ja ću se ovde pozabaviti zverskom filosofijom, kako je naziva pesnik. I to baš filosofijom sa s, a ne filozofijom, jer ovo drugo je pogrešan izgovor i zato je sva filozofija zastranila. Sa s je nezastranjena filosofija, makar bila i zverska.
Razlika između stare i nove filosofije sastoji se u tome što je stara filosofija pokušala da objasni svet i čovekovu ulogu u njemu, dok nova filosofija saobražava svet čoveku, to jest, ona ga spoznaje u onom aspektu iz kojeg može da ga saobrazi čoveku. Drugim rečima, primenom te filosofije svet se očovečuje a gubi svoja praiskonska svojstva. Nije reč ni o kakvoj prirodnoj evoluciji već o filozofiji koja proishodi iz čovekovog uma.
Nadovezaću se na poslednji odeljak prethodnog razmatranja, gde čovekim željama, zahvaljujući racionalističkoj nauci, servis celog kosmosa treba da stoji na raspolaganju, jer sve na svetu postoji radi čoveka, sa idejom da ukažem na temeljnu zabludu kad je reč o vaspitanju i obrazovanju.
Više puta sam u ovom ogledu navodio, budući da je u pitanju jedna od njegovih osnovnih tema, kako se zapatilo verovanje našeg vremena da je dete, vaspitano i obrazovano u duhu prosvetiteljstva, samim tim odnegovano na najbolji mogući način i da će, kao rezultat toga, njemu sve stvari ovog sveta ići na ruku. Možda je najveća zabluda našeg vremena upravo akademizam. Iz njega su proizašle tako bizarne životne postavke, prigrljene od društva kao neprocenjivi dragulji mudrosti, da su mnogi naraštaji zbog toga ostali potpuno osakaćeni u pogledu životnih perspektiva. Reč je o šablonizovanim stajalištima izvedenim iz akademskog uma kao iz čarobnjakovog šešira.
Umnost je redak prirodni dar. Akademska učenost je reproduktivno znanje, počesto balastno. Akademizam je, biću slobodan da kažem, surogat umnosti, stoga je, takođe, kič. Ko mi fo, ko mi fo! I ta pokondirena Fema1 našla se pozvana da bude autoritet po pitanju toga kako treba živeti, kao i po pitanju toga šta je uopšte život. Roditelji su, naravno, odmah pali na kolena zasenjeni Feminom akademskom pameću! Konačno neko zna šta je najbolje za njihovu decu, jer sami roditelji, eto, ne znaju. Ali, zato postoje autoriteti kao što je Fema. Otud, ako sledimo njena uputstva, naša deca će se izgraditi kao izvrsni svetski ljudi. Ko mi fo! I ta sirota mladež prolazila je kroz razne sprave za mučenje školskog i pedagoškog sistema, koje su, posledično svojoj nameni, iz njih crpele sve životne sokove a zauzvrat ispljunule ljušturu sa diplomom uvezanu ljupkom svilenom trakom i mašnicom, na šta su roditelji ushićeno, s etarskim sjajem u očima, topeći se od miline, holivudski izgovarali: „Ah, naše pametno dete!“ A to dete jedva zna da hoda po stazi života, jer kad god je htelo sebi da priušti odušak iskustva primeren tadanjoj starosnoj dobi, roditelji bi je odvraćali rečima: „Nemoj sad! Nauči ovu lekciju, nauči onu, položi ispit, stekni diplomu, ima kad da živiš. Posle će ti sve biti lakše.“ I to „dete“ počne da živi sa dvadeset osam ili trideset godina ona iskustva koja su bila primerena za uzrast od šesnaest godina. Kakav trijumf Feme! Ko mi fo!
A kad je Fema, iz svoje akademske pameti, osmislila takozvani „svestrani razvoj ličnosti“, po uzoru na nekakvog renesansnog čoveka, bio je to najveći domet uma u posvemašnjem evolutivnom napretku čoveka. „Ah, moje dete će svestrano razviti ličnost“, uzdisale su mame i, normalno, zajahale tate da se postaraju oko „logistike“. I tako su devojčice išle na balet, u muzičku školu, na ritmičnu gimnastiku, jahanje, plivanje, na sekcije pisanja, drame, učenje stranih jezika, rekreativnu i redovnu školsku nastavu, i bog bi ga sveti znao šta još, dok bi dečaci išli na naučne radionice, matematiku, jezike, muzičku školu, plivanje, košarku, bla, bla, bez ikakve mogućnosti da ispolje svoju primalnu prirodu, sve sa ciljem da razviju neuporedivu svestranu ličnost. Na kraju, kad se završi „doba mučenja“, nastupi doba mrtvih duša, potpuno dezorijentisanih i asocijalnih bića. I tako to ide sve dok Femina pokondirenost ne doživi potpuni slom, a to znači dok ne „pukne“ nečiji brak zbog uzajamnih okrivljavanja što stvari ne idu kako treba, što je dete ispalo ovakvo a ne po idealu, ili kad se izmetne u ono što je krajnje nepoželjno, itd. No, uprkos tome, niko i ne pomišlja da pozove Femu na odgovornost i da je pita gde je pronašla tu svestrano razvijenu ličnost.
U staro vreme, roditelji bi, dok im je dete bilo još vrlo malo, pred njega postavljali, primera radi, novčić, olovku i alatku, pa za čime bi ono poseglo značilo je obično da je to njegov najdublji poriv, te bi ga u tom pravcu puštali da ide, čak ga u tome i podsticali. Danas su, pak, u našem vremenu, akademska učenost i „svestrano razvijena ličnost“ postale najtraženije monete. I tako imamo produkciju „pameti“ i „svestranosti“ na tone.
Pokušaću sad da iznesem poreklo i specifičnost zverske filosofije, kako je imenovao pesnik, od starih vremena u meri koliko je dovoljno za ovaj ogled.
Jedan stari pesnik izneo je njeno temeljno stajalište u prvom veku naše ere, a reč je o Marku Maniliju i njegovom spevu Astronomika. Izvesno vreme ova filosofija beše zamrla, ali je potom, sa Kopernikovim sistemom, ona postala preovlađujuća filosofija „novog čoveka“, da upotrebim sintagmu našeg pesnika Zorana Bognara. Kopernikov sistem je, paradoksalno će zvučati, u totalu antropocentrizovao kosmos, jer je od tog vremena nepregledno kosmičko prostranstvo postalo samo avlija za igru čovekovog scijentističkog uma. Šta nam u svom delu kazuje Marko Manilije a da ima veze s temom mog ogleda? Evo njegovih reči:
„…čovek je mala slika boga. Da li treba da verujemo da je rođen od svega drugog, osim neba?“
Kao i brojni mislioci pre njega Manilije izvodi poreklo čoveka od Boga.
„…jer sam čovek sada tvori bogove i uzdiže božanstvo do zvezda…“
E, ovo je novi momenat koji odgovara duhu modernog vremena. Posredi je teurgija grčkog porekla koja tvori bogove i prinuđuje ih da rade u korist čoveka po vascelom kosmosu. Danas je to njena svetost AI:
Zatim:
„Nema konačnog znanja da ispuni mu ogromne želje, već što se više uzdiže, više gore žudi.“
Nadovezuje se na pređašnje stajalište, što znači da za čoveka više ne postoje međe već samo beskrajna prostranstva.
Kad je reč o životinjskom svetu, s kojim ima suživot, pesnik iznosi krajnje prezrivo stajalište:
„Sada druga stvorenja pogledaj! Kako nisko im je rođenje i bezvredno, da zemlji su teret. Kako bedno, kako nedostojno stvorenje je životinja? Njena snaga meri se samo njenom veličinom, a vrednost udovima; pošto nema razuma, nedostaje joj i govor. Nijednu tajnu ne može da otkrije, niti je subjekat za umetnosti sposobna; mučno joj je bitisanje…“
Iz ovog navoda vidimo suštinsku razliku između Pitagorine filosofije, koja je učila o subiću čoveka i životinje, kao i celog živog sveta kroz božansku svepovezanost, i filosofije goropadnih titanida, koja uči o raskidu čoveka sa postojećim svetom i njegovom počovečenju.
Jer, evo gde kaže predstavnik te filosofije:
„Ali gospodareći čovek svoju prevlast širi ponad sebe, i prisiljava svet da mu se povinuje…“
I, dalje:
„Um čoveka ima moć da napusti svoje zemno prebivalište i prodre do najskrivenijih kutaka neba; da konstruiše moćni univerzum od njegovih sastavnih čestica; da prenosi potomstvo neba2 po mestima odakle je došlo3; da dopre do najudaljenijeg horizonta Okeana, spusti se do suprotnih delova Zemlje i nastani ceo svet. Sada nebo za nas ne krije nikakve misterije; sagledali smo ga u celini i gospodari smo osvojenog prostora; opažamo svog tvorca, čiji smo deo, i uzdižemo se do zvezda, čija smo deca. Može li neko sumnjati da božanstvo obitava u našim grudima i da se naše duše vraćaju tamo odakle su došle?“
Uopšte uzev, celokupna filosofija može se svrstati u sledeće pravce mišljenja:
pripadnost, ili prožetost čoveka sa sveukupnim živim svetom izražena u pojmu subića, i
nepripadnost, ili uznetost čoveka ponad živog sveta i njegovo podređivanje i preinačenje po suštini. Ovo mišljenje može se izraziti pojmom biće za sebe.
Za razliku od Manilija, kao pripadnika zverske filosofije, evo pripadnika filosofije subića, a reč je o Spitami Zaratustri i njegovom učenju:
Ne seci drveće, ne uništavaj biljke, već preobrazi ledine i pustare u cvetne vrtove.
Uzdržavaj se od ubijanja ptica i životinja. Odnosi se prema njima s ljubavlju i pažnjom. Uči od njih kako da poboljšaš svoju ljudskost.
Sreća je čovekov skladan odnos sa okolinom.
U ovom učenju Bog je prisutan u svemu, čak i u zrnu prašine. Ujedno, ono je u saglasnosti sa sentencom navedenom ranije u mom ogledu:
Prirodni poredak je nepromenljiv, zato bi sve doktrine koje bi neko pokušao da izgradi na promeni ovih zakona bile zasnovane na grešci…
Dakle, pravac filosofije subića sledila su učenja Sumerana, oličeno u boginji Utu, indijska vedanta, tantrizam, hinduizam, budizam, zatim taoizam u Kini, zoroastrizam Irana, kod Grka Pitagora i njegova škola…
Takozvanu zversku filosofiju sledi linija avramističkih učenja, izneta u Petoknjižju, atomisti Grčke, Epikur i njegova škola, kinici, zatim teurgija novoplatoničara, Aleksandrija, stoici, Rim sa pomenutim Markom Manilijem, te Lukrecije Kar, a potom imamo islam, Arape, Irance, Sefarde, renesansno doba sa magizmom, kabalom, potom razvoj materijalističke nauke i zamah titanske filosofije, pa ozvaničeno doba racionalizma, prosvetiteljstvo i sekularizam, to jest, kvazi humanizam, kao planetarna pojava.
1 Iz Sterijine komedije Pokondirena tikva, lik izveštačene seljanke koja je umislila da je nobl tako što izveštaćeno oponaša otmeni svet.
2 Pesnik misli na ljudski rod.
3 Pesnik misli na kosmička prostranstva.