METAPHYSICA

Sudbina čoveka u kosmosu 37


BITI IZVAN TOKA 6

 

Život prožima zvezdu svaku:

niz izabranu stazu laku

i čistu, one rado hode;

sred zemlje kao srce tuku

sile koje nas u noć vuku

pa ponovo ka danu hode.

(Iz Pitomih ksenija, Gete, u prepevu Branimira Živojinovića)

 

Cela Vaseljena je živa! Ona je pramajka svega što postoji. U njenom okrilju smrt ne obitava, već samo mena. Sve prelazi jedno u drugo. Život prelazi u smrt, smrt u život, oblici razmenjuju kostime i obrazine, igrajući jednu ulogu na pozornici postojanja, a potom drugu, treću… u večno kružećem toku vremena. I svaka čestica ima svoje mesto i značaj u poretku stvari, sačinjavajući skladnu notu u simfoniji kosmosa. Stoga ne postoji mogućnost da nešto obitava bez smisla i svrhe. Samo mnjenje o tome iznosi pogrešan sud. Isto tako sve opstoji u uzajamnoj tajanstvenoj vezi. Na šari puževe kućice, u prašumi Perućice, utisnut je znak spiralnog jata zvezda; široka staza na Suvoboru odražava izgled Mlečnog puta; u Ovčarsko-kablarskoj klisuri utisnut je glif sazvežđa Zmije; u hodnicima morske školjke hući okretanje kosmičkog točka… Ne postoji nijedna pojava na Zemlji a da u sebi ne sadrži obeležja celog kosmosa. Božanska majka prisutna je u svakom svom izdanku! Sve se kreće u skladu sa večnim tokom stvari…

No, jedna samoživa, odrođena, odmetnička i razoriteljska doktrina prisvojila je sebi pravo da iz svog skučenog poimanja sveta izvodi apsolutne aksiome, tvoreći tako kult falusorazuma… O, sveta prostoto! O, nedostojni rode svojih slavnih predaka! Slušaj šta kažu mudri pesnici:

Ništa ne zna onaj ko misli da nešto zna ako ne shvati da se mesto i način saznavanja prepliću s Bogom, anđelima i ljudima, sa svim stvorenjima na Zemlji, u raju i paklu, u vremenu i večnosti.

(Tomas Trahern, u mom prepevu)

A Hedviga Brabantska, begina, peva nadahnuta nebom:

Ti koji tražiš

Znanje,

Traži jedinstvo

Nutarnje.

Tamo ćeš naći

Bistro ogledalo

Već za te uglačano.

Julijana od Noriča, begina, takođe peva:

(…)

Ja sam ono što je najviše.

Ja sam ono što je najniže.

Ja sam Sve.

(Obe begine u prepevu Jelene Gavrilović)

Dokle god sledimo onu samoživu, razoriteljsku, krutu doktrinu nepogrešivosti, odrođavaćemo se od sveopšteg toka da bismo završili u samoubilačkom tancanju mahnitog ega. Jer kult falusorazuma zahteva sve veće žrtve. Zaslepljen svojom neomeđenom silom na oltar prinosi poslednja tkiva prirodnog miljea kopajući sopstveni grob. Može nas spasiti samo mudrost boginje Utu, duh sveopšte Majke,  Praroditeljke, koja će se probuditi u ljudskom srcu i vratiti nas u sveopšti tok.

Poslušajmo pesmu jedne bengalske devojčice, Pankađini Basu, 1884-1900, posvećenu sveopštoj Majci:

Danas, kao i svake godine, petog dana svetog praznika, Priroda je odbacila svoju iznošenu odeću i, gle, uz osmeh odenula se novim draguljima, svežim pupoljcima i  mladim izdancima. Ptice lete na svojim krilima pevajući odu radosti; ah, kako je to lepo! Crna pčela bruji: „Bru! Bru!“ poželevši Prirodi sreću. Čini se da južni  vetar klikće dok huji od kuće do kuće: „Danas Binapani dolazi u Bengal“. Odevena u sari, kojim bi ushitila čak i mudrace, sluškinja Priroda je došla da se pokloni tvojim stopalima, o Milosrdna! Gledaj, Indijo, danas se niko ne boji kuge, gladi, zemljotresa; odagnali su bol, tugu i jad i predali se opojnoj radosti. Čitave godine Priroda je čekala u nadi da će doći ovaj dan. Mnogi narodi te slave, svako po svom običaju, o Beloruka; i ja imam želju da te slavim. Tvoja stopala su kao crveni lotosi. Reci nam, o majko Binapani, koje darove da ti prinesemo? Mi, žene Bengala, uvek smo tužne, uvek nesrećne. Ipak, ako nam se smiluješ, ova potpuno zavisna bića obožavaće te darom jedne suze odanosti prolivene na tvojim lotosovim stopalima. Primi to s ljubavlju, i u milosti svojoj, o Beloruka, blagoslovi me u ovom srećnom prazničnom danu da posvetim život obožavajući tebe, Majko. 

(u mom prepevu)

Falusorazum je negativni aspekt monoteističkog boga scijentizma, i ako ga ne uravnotežimo i ne omeđimo ženskim načelom, boginjom Sarasvati, vladarkom šezdeset i četiri umetnosti, ništa neće moći da zasiti njegovu sve veću glad za prirodnim žrtvama. Tako ćemo opet dobiti mahnitog boga kome će ceo svet biti prinet na žrtveni oltar.

Kad god se jedan pol osili i odmetne, dolazi do mahnitosti proizašle iz opijenosti sopstvenim značajem. Tako imamo poludele bogove čiji je žrtveni oltar neprestano bio natapan krvlju. U jednom od prošlih razmatranja ovog ogleda izneo sam stajalište da se jedan pol uravnotežuje drugim, držeći se uzajamnosti i prožimanja. Tako isto i ženski pol, u predstavi negativnog aspekta boginje Kali, od svojih žrečeva neprestano zahteva prinošenje krvnih žrtava ne bi li se umilostivio njen gnev.

Ali zato imamo divne primere Krišne i Rade, Šive i Šakti, Zevsa i Here, Jupitera i Junone…

Da li to znači da je došlo krajnje vreme da nebeskom Ocu ponovo pridružimo nebesku Majku?