SUBJEKTIVNOST OBJEKTIVNOSTI 3
Iz godine u godinu isto:
majmun razveseljava gomilu
u masci majmuna.
(iz zbirke Vetar sa Fudžijame, Macuo Bašo, u prepevu Petra Vujičića)
Primera polnog identitetskog rascepa ima mnogo jer sve više postaje ključan momenat doktrine super falusorazuma. Prvo, reč je o eksperimentu s ljudskim bićima s ciljem da se konfuzija identiteta primeni sa manjeg uzorka na veće grupacije putem političkog pritiska i postepene implementacije „prava na posebnost“, pogotovo kad je reč o deci. Uopšte uzev, ćud se ozakonjuje kao bajna tekovina liberalnih vrednosti. Ali to ne bi trebalo ni da iznenađuje niti da zbunjuje inteligentnog čoveka koji pronicljivo posmatra šta se dešava u „modernom“ svetu. Ipak, ćudljivost, prevrtljivost, nestalnost, trenutnost, precioznost, nije osobina koja se uzdiže i veliča zbog nje same, već je ona sredstvo koje ima svrhu da proizvede, kao što i čini, zakonom zaštićeno duševno rastrojstvo. To je samo jedan od oblika konfuzije i tehno-magijske destrukcije. Bića kao što su Ono fabrikuju se u sve većem broju.
Našli se Ono i Ono u delikatnoj situaciji pod romantičnom mesečinom.
Ono jedan reče:
„Ja sam Ono. A ti?“
Ono dva uzvrati:
„I ja sam Ono.“
„Pa kako ćemo sad?“, upita Ono jedan.
„Onako!“, uzvrati Ono dva i navali…
A kako to izgleda, saznaćemo kad budemo Ono.
No, pošto čovek sve manje koristi inteligenciju kojom ga je Bog obdario, on se dragovoljno prepušta kvazi autoritetu raspomamljene scientokratije koja, naprosto, do krajnosti postvaruje prasliku doktrine racionalizma. Ni ona sama, po istini rečeno, ne zna šta radi. Eksperimentiše, onako po difoltu. To joj je u opisu posla. Kad gromko objavi „epohalni“ eksperiment, dragovoljni robovi padaju u ekstazu: „Ah, carstvo nebesko se spušta na zemlju!“ Ako se svet posmatra izolovano i fragmentarno, kao što čini scientomagizam, mi smo već u raju iako nam je životni prostor zagađen „večnim hemikalijama“, iako smo uništili i istrebili na hiljade životinjskih i biljnih vrsta, a još toliko ćemo uništiti i istrebiti u bliskoj nam budućnosti, iako nam se plodno tlo pretvara u pustinju, iako su nam nekada svete reke postale, poput Stiksa, vode mrtvih duša, iako nam se planeta pretvara u Patalu, gde se duševni čemer utapa u kupoholičarsku frivolnost i marketinšku mantru o neprestanom boljitku, iako gubimo identitet, iako postajemo ljudske aveti, iako veštačka inteligencija preuzima esencijalna ljudska svojstva, iako se pretvaramo u Ono… jednostavno moramo prihvatiti formulu napretka, šta god to značilo.
U svojoj knjizi „Pejzaži neba“ izneo sam stajalište da će ćudljivost postati dominantan činilac u budućoj organizaciji ljudskog društva zato što ona proishodi iz temeljnih postavki racionalističe nauke. Pravo na ćudljivost, prikriveno pod pravom na posebnost, postalo je sveto slovo vrle nam stvarnosti. E pa živeli! Drugim rečima, da ponovim Bašov haiku:
majmun razveseljava gomilu
u masci majmuna.
Ako ću dosledno slediti pesnikovu poruku, izvešću neumitan zaključak iz nje da mi savremeni živimo po doktrini majmunologije. S tom ključnom razlikom što će se veselje na koncu premetnuti u plač, zato što je savremena majmunologija igračka plačka. Jer uskoro, kad čet botovi budu stasali u rasne veličine da pišu kao Šekspir, Gete, Tolstoj, da promišljaju kao Platon, Šopenhauer, Kjerkegor, da komponuju kao Mocart ili Bah, itd, to će biti kraj prirodnog čoveka, kraj bogolikog čoveka, a simbolička postavka A≠A postvariće se u celosti. Kakav će to svet biti saznaćemo kad budemo postali Ono. Priželjkivaćemo „odviše ljudsko“, kako ga je imenovao Niče, ali njega više neće biti.
Mi smo toliko duboko u ontološkoj distorziji da je i ne primećujemo. Ona je postala deo naše prihvatljive stvarnosti. Potrebna je jedna Alisa da nas probudi iz hipnotičkog sna, da nas izbavi iz utvarnog sveta.
Drugo, u našoj epohi istavila se navodna civilizacijska korisnost kao liderska crta, a istovremeno i kao preduslov prava na život. Sad, ti isti što bilduju magizam, iliti doktrinu racionalizma, postavljaju sebe kao arbitre koji presuđuju o tome ko i kako treba, ili uopšte ima pravo, da živi. Budi Bog s nama! Dokle je to otišlo… Ove navodne civilizacijski napredne sredine, čitaj tehološki moćnije, vaspitavaju svoj podmladak u duhu superiornosti i većih prava na život spram takozvanih zaostalih kreatura. Preneću vam jednu situaciju iz Nemačke, po svedočenju čoveka od integriteta i poverenja.
U višem razredu osnovne škole jedan momčić od četrnaest godina, Hitlerjugend po odgoju, imao je da napiše školski zadatak na temu napretka i civilizacijskih tekovina. I on je, u duhu svojih skorašnjih predaka, napisao da bi Nemci trebalo da osvoje Afriku i da istrebe sve crnce zato što su beskorisna pleva, to jest nisu dali nikakav doprinos civilizaciji, te otud i ne zaslužuju da žive, drugim rečima zauzimaju prostor na planeti i jedu hranu zabadava. Nastavnica verovatno nije bila mnogo potresena zbog takvog sastava, nego mu je rekla da malo ublaži svoje oštre stavove, a nije ga podučila tome da su Nemci izgubili poslednji rat zbog sličnih ideja, i da će u narednom, ne dao nam Bog, zasigurno biti otpravljeni Odinu u večnoj Valhali.
Život kao takav nije civilizacijska tvorevina nego prirodna, ili božanska. Čovek živi zato što živi, postoji zato što postoji, i nije mu potreban princip dovoljnog razloga da bi ga opravdao. Dovoljno je reći: Ono sam što sam, a ti se tornjaj dođavola sa svojim magizmom!