METAPHYSICA

Šta su zvezde odredile? Priča astrologa


„A sada, zvezdoznanče, kakva je tvoja obećana priča?“, reče poreznik, trgnuvši društvo iz meditativnog raspoloženja.

„Kao što sam rekao“, odgovorio je astrolog, „pripovedaću vam o iskustvu koje pokazuje kako zvezde, ako se čitaju valjano, mogu da nam kažu uticaje dobra ili zla koji deluju na čoveka i neizbežno mu određuju sudbinu u kritičnom trenuci njegovog života. Tako je zapisano, a protiv sudbine je nemoguće ići“.

„Ne“, prigovorio je Rađput, „to je učenje o bespomoćnosti kojem se ne mogu pridružiti – jadan izgovor kukavice koja sklapa ruke u času opasnosti, ili samozadovoljnog slabića koji se prepušta zavodljivom iskušenju jer njegovo srce naginje tome da iskoristi užitak trenutka čak i kada ga njegova savest drugačije savetuje. Ja smatram da je čovek gospodar svoje sudbine“, dodao je sa ponosnim osmehom oslonivši značajno ruku na dršku bodeža za pojasom.

„Neka bude tako“, odgovori mu astrolog. „Ali budući da Alah zna sve što će se dogoditi, tako se i mora dogoditi.“

„Što ne zabranjuje vršenje moje slobodne volje“, tvrdio je Rađput. „Vrhovno biće, vladajuća sila tvorevine, zovite ga Alah ako hoćete, razumevajući moje srce, kao što razume sve stvari, unapred zna šta ću izabrati u trenutku nužde. Ali to me i dalje ostavlja odgovornim za delo koje biram da uradim. Takvo je moje shvatanje sudbine: ono daje predznanje Bogu, ali ostavlja slobodnu volju čoveku.“

„Ne slažem se sa rečenim“, uzvratio mu je astrolog. „Samo neznanje ili bezočnost čine kismet izgovorom za bespomoćnost ili nepravdu. Ali pošto zvezde pod kojima je čovek rođen utiču na njegovo delovanje, onda nas čitanje zvezda vodi ka spoznaji toga šta budućnost nosi u sebi.“

„Malo znam o tvojim zvezdama“, odgovori mu Rađput. „Ali daj nam priču“, dodao je, prekrstivši ruke na kolenima u stavu iščekivanja. Astrolog, pozdravljajući svoju publiku naklonom pristanka, ovako je počeo:

„Vašom ljubaznošću dozvolite mi da prvo objasnim, što je neophodno za razumevanje priče koja sledi, da sam rodom iz Persije, iz grada Teherana, gde su tokom mnogih generacija moji preci bili posvećeni proučavaoci astrologije. Neki od njih bili su poznati po veštini proricanja, sa reputacijom koja je dosezala čak i do Stambola, jer je tamo u mom ranom detinjstvu bio pozvan i moj otac, kojega otada nikada više nisam video. Naučio sam svoje prve lekcije iz astrologije – o dvanaest kuća, vladajućoj zvezdi za svaki dan u nedelji, dolasku i odlasku planeta, njihovim konjunkcijama i opozicijama, i uticajima koji oni vrše na život ljudi. Bio sam vredan učenik, jer sam već sa petnaest godina počeo da se bavim svojom veštinom, izrađujući horoskope i proučavajući noćno nebo sa neprestanom pažnjom, razumevajući i let ptica i krikove divljih zveri iz džungle.

Ipak, u to vreme moj um je bio opterećen teškim sumnjama. Često sam hvatao sebe kako se pitam da li zvezde zaista upravljaju sudbinom ljudi. I sa ovim unutrašnjim ispitivanjem nemiran duh je rastao u meni. Žudeo sam da vidim više sveta – da proširim sferu mojih zapažanja. Upravo tada sam čuo neke priče u čaršiji o velikoj ekspediciji koja se spremala da krene u Hindustan. I pored suza i preklinjanja mojih ukućana krenuo sam peške u Avganistan. U ruci sam nosio štap koji sam koristio u svojim gatanjima, i torbu okačenu na rame, samo novca nisam imao, ali čitajući zvezde koje sam dobro znao, zaradio bih za život gde god da se zatekem.

Sa mojim avanturama u naredne dve godine ova priča nije ni započela. Dovoljno je reći da sam se, posle mnogo prevrtljive sreće, našao kao astrolog na dvoru muslimanskog princa, suverena nad prostranim oblastima Kašmira.

Moj gospodar je bio čovek plemenitog srca i visokih umnih dara. Vladao je svojim narodom ne strahom od mača, već apsolutnom pravdom, koju je lično sprovodio svakodnevno držeći prijeme, tako da su pritužbe, čak i one većine siromašnih, mogle biti saslušane i nepravda ispravljena, a njegove kraljevske dužnosti je zajedno s njim delila i njegova žena, koja je, iako je mogla da sedi iza paravana ženskih odaja, ipak učestvovala u državnim savetima i davala mudre savete za uspešno obavljanje poslova.

Nikada u svom životu nisam naišao na takvu uzajamnu ljubav, poverenje i odanost kao što su postojali između ovog para. Jer nijedna druga žena na svetu nije mislila, nije imala obzira ili želela Mirzu Šaha kao ona. Zovem ga Mirza Šah iako to nije bilo njegovo pravo ime. Iz razloga koji će se uskoro pokazati, uzdržavam se od otkrivanja identiteta mesta i osoba povezanih sa mojom pričom.

I tako, imao sam privilegiju da od samog početka budem u bliskom i poverljivom odnosu sa svojim gospodarem. On je dolazio kroz dvorsku baštu do kule obrasle šibljem gde sam boravio i sa čijeg sam krova svake noći posmatrao nebo. Boravio bi sa mnom duge sate, nakon dnevne vrućine i umora uživao u svežini noćnog vazduha, učeći nešto o zvezdama dok bi se trudio da od mene stekne znanje o nebeskim telima i proricanju. Neke stvari sam mu rekao, ali sam druge zatajio, što je pravedno i ispravno, jer je veština astrologije nasledna, prenosi se sa oca na sina. Novi umovi, pak, nisu pripremljeni za takva učenja, tako da previše znanja preneto strancima može postati izvor uznemirenosti za njih, kao i moguća opasnosti i povreda za njihove bližnje. Tako sam, poštujući pravila koja mi je postavio moj deda, uvek, čak i kada sam bio pod pritiskom pitanja, pokazivao diskretnu rezervu.

Postepeno je prijateljstvo koje su mi poklonili moj gospodar i njegova izabranica postajalo sve snažnije, što je dovelo do toga da sam bio uvučen u neke od njihovih najdubljih tajni. Tako sam saznao za strasnu čežnju njegove supruge da postane majka: šest godina je čekala, ali nijedno dete nije blagoslovilo njenu ljubav prema mužu. Čim je ta tema bila pomenuta, mogao sam da vidim kako se šahu oblak melanholije spušta na čelo. Kako je veme prolazilo činilo se da ga tuga sve više obuzima. Znao sam da mu je ovo razočaranje u njegov bračni život potpuno zavladalo umom, isključujući sve druge stvari.

I po gospodaričinim postupcima mogao sam da vidim strepnju koja je ispunjavala njeno srce – strah da bi joj bezdetnost na kraju mogla oduzeti ljubav muža. Nije mi bilo dozvoljeno da pogledam njeno lice – da vidim išta više od bljeska u njenim očima dok su mi povremeno bacale pogled kroz razdvojene nabore vela, ali sam u tim pogledima pročitao molitve da upotrebim svu čaroliju svoje umetnosti u njenu korist kako bi joj Bog darovao sina.

Nakon nekog vremena desila se neočekivana stvar. Mirza Šah je bio odsutan iz svog doma – otišao je na jednonedeljno putovanje, angažovan u rešavanju nekog spora oko granica svoje teritorije. Tada mi je, jednog popodneva, došla u posetu gospodarica sa jednom od njenih najpoverljivijih sluškinja. Znao sam to jer su obe bile iz iste zemlje, blizu Amricara, gde se tkaju čuveni ćilimi. Toliko sam naučio, a znao sam takođe da je šahinica po rođenju bila hinduista, iako je, naravno, kada se udala za svog gospodara kao mala devojčica, prihvatila pravu veru, islam, u onoj meri u kojoj je važno da žena ima bilo kakvu religiju.

Sa mnom je razgovarala sluškinja, dok je njena gospodarica slušala u tišini. Ali pitanja su dolazila tako spremno da je bilo jasno da su njih dve dobro uvežbale lekciju.

„O, zvezdoznanče“, počela je, „možeš li se zakleti Kuranom da zvezde govore istinu?“

„Da, mogu se zakleti“, odgovorio sam, sa dužnim dostojanstvom i poštovanjem prema sebi i svojoj veštini.

„Mogu li zvezde da ostvare želje muškarca ili žene?“

„Ne, to ne tvrdim. One upravljaju životima muškaraca i žena samo ukoliko njihove putanje predviđaju takvu budućnost. Ako možemo dobro da pročitamo zvezde, možemo steći predznanje o događajima koji su predodređeni da se dogode. Jer ono što je zapisano u svitku sudbine ne može se promeniti. Od kismeta se ne može pobeći.“

„Onda mi reci ovo iz svojih zvezda, o poznavoče neba: da li će moja plemenita gospodarica ikada imati dete, to jest, sina?“

„Na to pitanje ne mogu da odgovorim, osim ako nemam horoskop njenog visočanstva, zabeležen od veštih ruku u vreme njenog rođenja. U protivnom ne mogu reći koja planeta upravlja njenom sudbinom.“

„Avaj, mi se nismo raspitale o tome među mojim ljudima dole u Amricaru“, čuo sam kako moja gospodarica šapuće.

„Bah!“, uzviknula je prezrivo njena odana sluškinja. Pri tom je raširila svoj veo, ne stideći se da joj ja, a ne njen brat ili muž, gledam u lice. Imala je lepe crte, približno dvadeset pet godina starosti, pomislio sam dok sam gledao u nju, ali je u njenom oku bilo nepristojne smelosti, pa se mogla primetiti čak i bezobzirna raskalašnost u njenom ponašanju.

„Bah! Ako nam tvoje zvezde ne mogu doneti ono što želimo, kakva je korist od njih? Bolje da se molimo u hinduističkom svetilištu Krišni, bogu ljubavi, nego gubiti vreme na savetovanju sa muslimanskim astrologom“.

Na to sam mogao da joj kažem samo ‘draga gospo’ dok je ona, s nesumnjivo velikom ljubavlju, privila na grudi svoju jecajuću gospodaricu.

Okrenuo sam se, kao što je i dolično, i bavio se kartom neba nad kojom sam se zagledao kada su moje gošće stigle. Kada sam ponovo podigao oči, premetio sam da su otišle.

Ovaj događaj sam već skoro zaboravio, a prošlo je bezmalo godinu dana. Nekoliko meseci nisam video šahinicu. Boravila je u strogoj osami harema. Njeno visočanstvo nije dobro, govorila je većina ljudi. Ali ja sam znao istinu. Mirza Šah mi je to lično rekao, a njegovo lice je blistalo od ponosa i zadovoljstva.

U međuvremenu, bio sam na oprezu da sačinim horoskop deteta u onaj čas kada bi trebalo da stigne. Moje pripreme su već izvesno vreme bile obavljene. Sada sam samo, iz noći u noć, proučavao zvezde kako bih bio što bolje spreman da ih pravilno pročitam.

Konačno, skoro u ponoć, glasnik je dotrčao do kule sa vestima da se rodilo dete – sin, neka je hvaljen Alah. Tada sam odmah izvršio svoj zadatak, i sa dubokom zahvalnošću video sam da je konjunkcija planeta i zvezda veoma povoljna. Pažljivo sam zabeležio tačan položaj svakog nebeskog tela i već sam pročitao iz svog grubog grafikona snagu i hrabrost dečaka koji se upravo rodio, lepotu stasa i veliku obdarenost. Kada sam ponovo podigao oči ka nebu, na moj užas, u tom trenutku je vatrena linija išla sa zapada na istok preko njegove prve kuće, pravo prema planeti koja je tamo vladala, gde je potom nestala. Delić sekunde je prošao u kretanju te vatrene zvezde, ali ja sam znao šta je to značilo, jer me je deda uputio u ovu tajnu: dete u čiji horoskop je ušao ovaj strašni uljez, ako preživi detinjstvo, ubiće rođenog oca. Sa težinom olova ovo predznanje sudbine nastanilo mi se u duši.

Glava mi je potišteno pala na grudi, kada sam je podigao od dodira ruke na ramenu i pozdrava radosnog glasa – onog Mirze Šaha.

„Sin, Sejed Ali, sin! Radost, radost, radost! A sad, šta kažu zvezde?“

Da li me je kukavičluk, sažaljenje, saosećanje prema njemu i njegovoj dugo odlaganoj sreći nagnalo da se ponašam onako kako sam uradio, ni danas ne mogu da odgovorim na to pitanje. U trenutku kada sam uradio ono što sam uradio, gurnuo sam u ruke Mirzi Šahu ugrubo izrađen horoskop. U njemu nije bila ucrtana plamteća zvezda koja je na kraju pokvarila povoljno znamenje.

Mirza Šah je, prema mojim uputstvima, postao dovoljno vešt da protumači opšti značaj takve skice sa pratećim simbolima.

„Ah, prijatelju moj“, uzviknuo je on u žarkom oduševljenju, „ovo je zaista divno! Biće pametan, hrabar i pristao, sve što otac može poželeti. Odmah pripremi ukrašeni svitak. Idem sad jer ima mnogo onih kojima želim da saopštim radosnu vest, a tvojoj gospodarici ću odmah pokušati da šapnem sjajne predznake koje su nam zvezde ovde ucrtale.“

Kucnuo je kažiprstom po grubo izrađenoj mapi, a onda mi je vratio i otišao.

Neka moja priča požuri, kao što su se i godine ubrzale. Dečak je odrastao u dragog momka. Bio je mnogo u mom društvu, jer je dolazio kod mene da ga naučim da čita i piše persijski i arapski. Ali iako sam ga mnogo voleo, nijednom mi nije došao pred oči, a da moje srce nije bilo mučeno samoprekorom, zašto sam, potiskivanjem istine, dozvolio da ovo dete živi čak i sat vremena nakon rođenja? Jer, predodređeno mu je da ubije dobrog i plemenitog oca – u mojim očima sudbina je ostavila žig na samom dečaku.

Ipak, jesam li se tešio i pravdao? Ponekad sam se čak usuđivao da se prepustim sumnjičavom raspoloženju u pogledu izvesnosti nebeskog zapisa sudbine. Da li bi jedno bistro dete otvorenog lica, kao što je ovo, moglo da sedi na mojim kolenima s knjigom u ruci, a da u isto vreme dođe na pomisao da počini najodvratniji ljudski zločin – da ubije svog oca prepunog ljubavi?

„Nemoguće!“, mrmljao bih sebi u bradu, i na taj način bih odlučno zatvorio kapije svog srca za šapat savesti.

Ali, u svakom slučaju, sada je bilo već kasno da saopštim istinu. Dečak je bio mio i ocu i majci, idol njihovog života. Mirza Šah bi rado umro, dobro sam znao, za svog sina. Zašto bih se ja onda mešao u to! Kismet! Pustimo sudbinu da sledi svoj tok. Čak sam i ja, zatajivši istinu, bio oruđe u rukama sudbine. Zar nije bilo napisano da tako treba da postupim? Ko, osim Alaha, može da promeni tok događaja?

S takvim razlozima sam se pomirio da živim u delu sudbine. I tako su godine prolazile.

Kada je princ Hasan, kako je dečak nazvan, napunio sedamnaest godina, dogodilo se da je car Humajun, sin Baberov, prošao kroz dolinu Kašmira, odajući počast svojim vazalima, među kojima je bio i Mirza Šah. A veličanstvena pratnja moćnog Mogula tako je impresionirala našeg mladog princa, da je izmolio počast da se pridruži carskoj telesnoj gardi. Ovaj zahtev je spremno uslišen, jer je Humajun pokušavao da okupi oko sebe najbolju mladu krv iz Hindustana, Rađputa kao i iz celog islamskog sveta, kako bi iz svakog naroda najbolji sinovi bili podjednako zastupljeni u odbrani slave velikog Mogulskog carstva.

Tako se dogodilo da je princ Hasan, prekrasno optočen i odeven u odelo finog lančanog oklopa ispod svoje gornje svilene haljine, izjahao iz doline u kojoj je bio odgajan, praćen plačnim blagoslovom svog oca i svoje majke.

Prošlo je godinu dana, a onda je sam Mirza Šah, pozvan od strane specijalnog glasnika, otišao u posetu dvoru u Agri. Kada se dva meseca kasnije vratio, nikada nisam video da je takva promena nastala za tako kratko vreme kod bilo kog čoveka. Bio je siv i iznuren, sa upalim očima. Došao je prvo kod mene da se posavetuje sa zvezdama.

Da bi me bolje uputio, rekao mi je neke stvari. Princ Hasan je upao u rasipništvo i odao se navici opijanja – najprokletijeg od svih poroka – u gradu Agri. U nadi da će ga povratiti, pozvao je stari prijatelj Mirzu Šaha u prestonicu. Ali na sastanku oca i sina, umesto pokajanja zabludelog mladića, bilo je prkosa i uvreda, i na kraju, kako mi je otac priznao podrhtavajućim glasom, uvredljivog udarca u lice. Ovo je bilo previše da se izdrži i Mirza Šah se odrekao sina. Izjavio je kako je od sada bez dece, jer, kao što sam vam već rekao, vezirica svih ovih godina nije rodila nijedno drugo dete osim Hasana.

Čak sam i sada prikrivao svoju svest o krivici, iako sam dobro znao da je neumoljivi svitak sudbine počeo da se odmotava sam od sebe. U stvari, plašio sam se da progovorim, jer me je Mirza Šah odmah izazvao da pokažem manu u srećnom horoskopu. Ali nije bilo nijednog nedostatka u ukrašenom svitku na koji bih mogao da pokažem, samo je u tajnom kutku moga srca bila ucrtana zlokobna linija – neumitno ucrtana, kao što sam žalobno razmišljao.

Mesecima nakon toga Mirza Šah se držao podalje od mene – znao sam da je njegova vera u zvezde ili u moju veštinu da ih ispravno tumačim bila poljuljana. Ali ja sam se držao svog mesta i srednjeg toka svojih puteva, jer sam odlučio da čekam momenat, ako se ikada princ Hasan vrati kući, da upozorim Mirzu Šaha, kako bismo, kada se kriza približi, svim silama pokušali da odvratimo sudbinski udarac. Ujedno sam bio odlučan da prihvatim i samu smrt ako bi mi došla kao kazna za moje dugo ćutanje.

Ali odjednom je izbila oluja predstojećih događaja. Jednog dana je u Kašmir stigla vest da je princ Hasan, ljut na očeve pravedne prekore, krenuo protiv njega sa moćnom vojskom sakupljenom od snaga njegovih drugova u veselju. Pripreme za odbranu su odmah obavljene, naoružani ljudi su se okupili iz okolnih sela, a topovi su bili postavljeni na zidove i kapiju tvrđave, koja je stršila na kosom tlu, sa strmom planinom koja ga je čuvala sa zadnje strane.

Ova vest se pokazala odviše tačnom. Jednog jutra vojska princa Hasana pojavila se u dolini, a pre noći polukrug zemlje ispod zidova tvrđave, na udaljenosti od četiri ili pet stotina metara, bio je ispunjen našim neprijateljima. Među njima su bili i konjanici i pešaci, kao i dve desetine velikih slonova koji su vukli opsadne topove.

Sada su konačno pečati tišine bili slomljeni sa mojih usana. Bez daljeg odlaganja morao sam sve da kažem Mirzi Šahu. Baš kad je sunce zalazilo, presreo sam ga pri obilasku zidina i molio ga da pođe sa mnom do moje kule.

„Kasnije“, rekao je strogo dok je nastavljao da sprovodi svoje planove za odbijanje napada koji se očekivao sutradan u zoru.

Noć je bila daleko odmakla kada mi je moj gospodar konačno došao, i, na moje iznenađenje, držeći se za njegovu ruku, bila je s njim i njegova žena, šahinica. Postavio sam jastuke za nju blizu jednog od krila, gde je bilo uobičajeno da sedi prilikom svojih poseta. Bez reči je sela na mesto koje joj je tako dodeljeno.

Ali Mirza Šah je stupio u sredinu male okrugle sobe i seo tačno ispod lampe koja ju je osvetljavala.

„Šta sad imaš da kažeš, lažni zvezdoznanče?“, zahtevao je da zna bez ijedne reči uvoda.

Tada sam uzeo hrabrost u obe ruke i rekao mu sve – da su mi zvezde zaista otkrile da je sin predodređen da bude ubica svog oca, i da sam u svojoj glupoj želji da roditeljima pružim radost prikrio događaj sa plamtećom zvezdom.

Kada je moja priča stigla do kraja, posmatrao sam promene na licu Mirze Šaha. Očekivao sam ispravan gnev uperen protiv mene, ali umesto toga na njegovom lepom licu pojavio se spokojan izraz sreće.

„Zahvaljujem ti, Sejed Ali“, rekao mi je, „na usluzi koju si mi učinio. Da si mi pre osamnaest godina rekao ovo što si mi rekao večeras, krivica za ubistvo bi sa sigurnošću sada bila na mojim rukama. Danas sam zaista u bolnoj tuzi, ali, hvala Alahu, nema krvi moga deteta na mojim rukama.“

Dok je to govorio, raširio je dlanove, kao da svedoči o njihovoj besprekornosti.

Ali u tom trenutku iza gospodaričinog vela prolomio se veliki izliv jadikovki, i ona je, uz piskavu agoniju, počela da prekoreva sebe.

„Ja sam ta koja je uzrok sve ove bede!“, kroz jecaj je rekla.

Istog trena se Mirza Šah sagnuo i ućutkao je, a zatim je, skoro kao zavežljaj, skupio u naručje.

„Odmah ću se vratiti“, doviknuo mi je dok je nestajao niz usko stepenište.

Prošla su, međutim, puna dva časa pre nego što se Mirza Šah vratio. Lice mu je bilo belo kao mermer – svaka crta izgledala je izdubljeno kao kad vajarsko dleto fiksira svaku liniju klesajući kamen. Obratio mi se prilično naglo:

„Sejed Ali, ne postavljaj pitanja, već odmah izvrši moj nalog. Tvoj zadatak će biti opasan, ali je ispravno da ti, koji si toliko dugo skrivao istinu od mene, budeš pozvan da preduzmeš rizik. Ostvarenje tvog zadatka je jedino iskupljenje koje mi je potrebno.“

„S velikim zadovoljstvom ću umreti za tebe, Mirza Šahu“, promrmljao sam, ljubeći mu rub haljine.

„Znam“, odgovorio je, „i zato bezuslovno verujem u tebe, oslanjajući se i na tvoju hrabrost i na tvoju odgovornost. Uzmi ovaj prsten“, nastavio je, pružajući mi prsten sa velikim tirkizom, „i sakrij ga u svoju odeću. Upotrebi najbolju pamet da izbegneš neprijateljske zamke. Idi planinskom stazom. Dobićeš konja od Abdula Bega na pročelju klisure. Potom jaši noć i dan za Talakabad. Tamo ćeš otići do kuće čoveka po imenu Golab Kan, sa pogledom na grad. Predaćeš mu prsten koji sam ti upravo dao i ovo ćeš mu reći: ‘Mirza Šah je mrtav. Moraš doći do osobe koja je poslala ovaj prsten.’

„Moj gospodar je živ – hvaljen neka je Alah! On će još dugo poživeti!“, uzviknuh.

„Ne volim prevaru, Sejed Ali, no kada je prevara upotrebljena, moram da odgovorim prevarom. Odnesi Golabu Kanu prsten i tačno mu prenesi reči koje sam izgovorio: ’Mirza Šah je mrtav. Pođi sa mnom do osobe koja je poslala ovaj prsten. Požuri’. Golab Kan će se bez odlaganja odazvati ovom pozivu. Ovde ću čekati tvoj povratak“, dodao je moj gospodar mračno, „jer su mi tvoje zvezde rekle, van svake, sumnje da mogu odbraniti tvrđavu dok Golab Kan ne stigne. Sada idi! Evo ti ključ od tajne kapije u zidu.“

Vezao sam prsten za nabor svoje unutrašnje odeće i, uzevši samo štap, odmah krenuo.

„Ovo nije priča o meni, već o Mirzi Šahu i njegovoj porodici“, rekao je astrolog, osvrćući se po krugu slušalaca, čija je usredsređena pažnja pokazivala živo interesovanje sa kojim su iščekivali rasplet sudbine koju su prorekle zvezde. „Dakle, još jednom ću preći preko svojih avantura. Na kraju sam se, pre nego što je prošla čitava nedelja, vratio u svoju malu kulu, a sa mnom je bio Golab Kan. Bila je noć, jer smo pod okriljem tame izbegli opsadne straže tako što smo se vratili istim planinskim prevojem kojim sam kretao na svoj pohod, a zatim ušli u tvrđavu kroz tajnu kapiju čiji mi je ključ bio poveren.

Upalio sam lampu u tornju, a onda se okrenuo Golabu Kanu. Bio je to oniži gorštak, pristao čovek srednjih godina, odlučan i hrabar. U nekoliko reči sam mu saopštio da me sačeka neko vreme, a zatim sam se iskrao da obavestim Mirzu Šaha o tome da sam obavio svoj zadatak.

Moj gospodar je izdao naređenje straži da ga pozovu čim se budem vratio, bez obzira na doba noći. Za tili čas je izašao iz svoje sobe za spavanje potpuno spreman i odeven. Uplašeno sam ustuknuo korak unazad jer je u njegovoj ruci bio isukan mač.

„Ne boj se, Sejed Ali“, rekao mi je. „Gde je Golab Kan?“

„U mojoj kuli“, odgovorio sam mu.

„Dobro“, uzvratio je. „Dođite“, i na tu reč njegova telesna garda, sa izvučenim sečivima, načinila je obruč oko svog gospodara.

Na pedesetak koraka od kule zaustavio je svoje ljude, a nas dvojica smo napredovali sami.

Prvi sam ušao u kulu. Odmah iza mene, uz krivudave stepenice, kao senka išao je Mirza Šah. Tek što sam prešao prag sobe odgurnuo me je u stranu…

„Predaj se!“, povikao je s vrhom svog mača u vratu Golaba Kana pre nego što je ovaj uspeo da izgovori ijednu reč ili da učini bilo kakav pokret u samoodbrani.

„Veži mu ruke“, zapovedio mi je. Njegov neprijatelj bio je bespomoćno pribijen uza zid. Golab Kan se nije usuđivao da se pomeri, ali su njegove izbuljene oči nemo negodovale.

Učinio sam kako mi je rečeno koristeći turban krpu uzetu sa klina na zidu. Lično sam mu vezao gležnjeve i zglobove. Tada je Mirza Šah spustio mač.

„Sada nas ostavi“, rekao mi je. „Želim da prozborim nekoliko reči sa ovim čovekom. Ostanite na oprezu dole. Ne dozvolite nikome da ulazi.“

Prošlo je neko vreme. U podnožju stepenica čuo sam glasove iz kule, ali nisam mogao da razaberem reči. Potom se oglasio Mirza Šah, pozivajući me da se popnem.

„Sejed Ali“, rekao mi je kad sam ušao u sobu, „ovaj čovek, Golab Kan, večeras je imao izbor između dve stvari, da umre sada od mojih ruku, ili da krene u zoru i bori se u pojedinačnoj borbi sa vođom mojih neprijatelja. On je izabrao ovo drugo – mudar put.“

„Jedini put“, uzvratio je Golab Kan, slegnuvši ramenima u znak negodovanja. Potom je povratio smirenost i, poznavajući ga iz nekoliko dana zajedničkog putovanja, razmišljao sam da će u smrtnoj borbi verovatno pokazati najbolje od sebe. Ali nije bilo vremena da se prepusti nagađanjima.

„Moji ljudi će ovde čuvati našeg gosta“, nastavio je. „Biće mu poslužena i hrana.“

„I malo vina, molim“, zaiskao je Golab Kan.

„Onda i vino, ako hoćeš“, prezrivo je prihvatio Mirza Šah, jer nikada nije koristio fermentisani sok od grožđa koji je Poslanik zabranio, a sada mu je postao dvostruko omražen zbog preteranosti njegovog sina. „U zoru će ti biti doneto oružje i šest konja, između kojih ćeš izabrati jednog. I još ti obećavam, u prisustvu ovog svedoka, ako se vratiš živ iz borbe, Golab Kane, pošto ubiješ svog protivnika, bićeš slobodan da se vratiš nepovređen svojoj kući u Talakabadu, nagrađen sa nekoliko rupija za pretrpljene muke.“

„Bismilah! Borio bih se svakog dana i sa svakim čovekom za takvu nagradu“, povikao je Golab Kan, blistavog lica, pokazujući da je, uprkos tragovima otmice na njemu, sada veoma zadovoljan.

„To je dobro“, hladno je rekao Mirza Šah.

Zatim je zasvirao u pištaljku, koja je odmah dovela stražara do tornja.

Ali moja priča mora da požuri. Sa prvim jutarnjim svetlom iz tvrđave je izjahao glasnik, čije poslanstvo je najavljeno zvucima truba, izazivajući princa Hasana u borbu sa junakom koji se bori u ime Mirze Šaha. Kao što smo očekivali, izazov je oduševljeno prihvaćen.

Sunce se uzdiglo visoko na nebu kada je Golab Kan, naoružan kopljem i mačem, izjahao kroz kapije tvrđave. Za njegov doček oskupila se cela vojska naših neprijatelja, a na sredini zakrivljene linije bila je nagomilano krdo od četrdesetak slonova, čije korpe su bile prepune gledalaca željnih da prisustvuju viteškoj borbi.

Sa moje osmatračnice Mirza Šah i ja smo gledali scenu. Iako mi je um bio zamagljen raznim neizvesnostima, ipak je u mom srcu lebdela nada. Da li bi ovaj planinski borac mogao da razbije čaroliju zvezda time što bi ubio Princa Hasana pre nego što ovaj uspe da izvrši nagovešteni zločin. U jednom trenutku sam čvrsto, kao i uvek, verovao u zvezde, a već u sledećem sam se pouzdao u koplje kršnog slobodnjaka, koga sam doveo sa sobom iz gorja.

Zadržavši dah, posmatrao sam borbu – prvo jahanje u punom trku: topot konja u galopu koji smo mogli čuti na ovoj udaljenosti. Ali oba koplja su uspešno parirana, a trenutak kasnije borci su skočili sa konja i jurišali jedan na drugog sa isukanim mačevima. Videli smo odsev sečiva na jutarnjem suncu.

Sledeće što sam video bilo je da jedan od njih pada na zemlju, i, dok sam se još pitao ko je od njih dvojice pao, snažan poklik trijumfa iz neprijateljske vojske mi je rekao, avaj!, da je naš junak taj koji je nastradao. A sada je odsečena glava koju je princ Hasan podigao u vis sa sigurnošću potvrdila ishod krvave priče, ne samo da je pao, već i da je mrtav. Pobeda im je sada izgledala osigurana.

Bacio sam pogled na Mirzu Šaha. Na moje iznenađenje njegovo lice je imalo izraz savršenog mira, a kada su se njegove oči susrele sa mojim očima, u njima se pojavio odsjaj trijumfa.

„Zvezde su bile u pravu“, uzviknuo je tihim, napetim glasom. „Hvaljen neka je Alah! Podli vinopija nikada neće vladati mojim narodom i uništiti njegovu sreću. Sada kada je ispunio svoju sudbinu, Alah će ga sigurno predati u moje ruke.“

Bio sam zbunjen. Tako daleko je od ispunjenja sudbine princa Hasana! Činilo mi se da se strašna tragedija koju su zvezde predskazale neumitno približava a to je – smrt Mirze Šaha od ruke njegovog nedostojnog sina, vinopije, kako ga je prezrivo nazivao.

Dok mi je ova misao prolazila kroz glavu, odjednom je nastao silni metež, ovoga puta sa naše strane – uzvik zaprepašćenja, praćen usklicima oduševljenja. Ali tutnjavu glasova brzo je zaglušila grmljavina moćnih nogu i uzbuđeno trubljenje slonova. Okrenuvši se, na prvi pogled sam video šta se dogodilo. Slonovi, uplašeni divljim pobedničkim uzvicima, jurili su u ludom trku kao jedno telo preko ravnice.

Princ Hasan, držeći odsečenu glavu svog protivnika, ugledao je nadolazeću opasnost. Pokušao je da uzjaše svog konja, ali se životinja, uplašena bukom i metežom, divlje propela i othujala u dolinu kao vetar.

Mladić nije ni pokušao da pobegne. Bilo bi beskorisno. Da, ako se prizna, umro je kao čovek. Pre nego što su slonovi bili na njemu, on je sklopio ruke na grudima, mirno spreman da dočeka svoju zlu kob. U drugom trenutku se zavijorio kroz vazduh kao slamka koju je uhvatio vihor, a zatim ga je preplavio živi, nezaustavljivi talas.

Oči su mi još uvek bile prikovane, zaleđene užasom, na scenu. Vrisak uplašenog krda slonova gubio se u daljini. Na otvorenom, kroz izmaglicu prašine, video sam mrlju obojene odeće koja je pokazivala gde je ležao telo princa Hasana. Za trenutak, u mom srcu nije bilo ničeg drugog osim sažaljenja prema mladiću koji se igrao pored mene i sakupljao znanje, ako ne i mudrost, sa mojih usana.

Osetio sam da mi se nečija ruka spustila na rame, i, okrenuvši se, ugledao sam lice Mirze Šaha. Bilo je obasjano osmehom čistog zadovoljstva.

„Sejed Ali, kao što si mi jednom rekao, iako sam primetio da se tvoja vera u nekim trenucima pokolebala, zvezde ne mogu da govore laž. On je umro, taj pas tamo, ali ne dok nije ubio sopstvenog oca.“

 „Njegov rođeni otac!“, promucao sam. Istina je počela da prodire u moj ošamućeni um.

„Da. Tačno je da barem imaš objašnjenje, ako ni zbog čega drugog, da potvrdiš svoju veru u zvezde. Zavedena da pogreši uveravanjima jedne sluškinje, šahinica je dobila sina. Sramna priča, ali znam da je rodila dete iz čiste ljubavi prema meni. Dosta sam rekao.“

Mirza Šah je zastao. Mogao sam samo da spustim oči i ćutim, jer se nisam usudio da komentarišem.

Posle kratke pauze je nastavio:

„Na kraju mi je sve priznala te noći kada si nam otkrio punu istinu o tome šta su zvezde prorekle. Što se mene tiče, ja sam pomogao zvezdama da idu svojim tokom: zato sam te poslao po Golaba Kana. Sada, ti koji poznaješ moju tajnu, poštuj poverenje koje sam ti ukazao i otputuj što dalje odavde! Kesa zlata je kod mog blagajnika! Uzmi je pre nego što kreneš na put. Rastajemo se kao prijatelji, Sejed Ali. Sudbina je, delujući kroz tebe, kroz svoj slepi instrument, poštedela dete da bi se moja sramota u potpunosti iskupila. Sada idi, jer i ja moram da izvedem jedan pravovremeni juriš iz tvrđave u onu obezglavljenu gomilu, da je vratim tamo odakle je došla.“

Ishod je bio onakav kakav je Mirza Šah predvideo. Opkoljena vojska je pobegla pri prvom napadu, ostavljajući stotine mrtvih na poljani da prave društvo unakaženom lešu svog vođe.

„Dakle, vidite, prijatelji moji“, prokomentarisao je astrolog, završavajući svoju priču, „kako je Mirza Šah najiskrenije rekao, zvezde ne mogu da govore laži. Nikada više nisam sumnjao. Sudbina koju sam pročitao na nebu one noći kada se rodila gospodaričina beba bila je ispunjena u svakom detalju“.

„A neverna žena?, upita Rađput. „Šta je bilo s njom?“

„Ne, nemojte ni pokušati da je osuđujete“, negodovao je astrolog. „Presuda je na Alahu. Kada se Mirza Šah vratio sa pobedonosnog juriša, našao je svoju izabranicu mrtvu na krovu ženskog konaka. Videla je svog sina – da, svog sina, svoje meso i krv, ali ne i njenog muža – nasmrt izgaženog pod nogama slonova, tako da je nesrećna majka bodežom probila svoje grudi, a pored nje je, na sličan način, završila žena koja ju je rđavo savetovala da zgreši, ali, kako sam sasvim dobro mogao da shvatim, od motiva iskrene naklonosti, do sačuva ljubav njenog muža i da joj pruži radost majčinstva za kojom je žudela.

Mirza Šah je živeo i pravedno vladao dvadeset i pet godina. Ostao je do kraja čovek bez dece: Alah je tako odredio. Ali on je uvek poštovao ženu koja ga je tako puno volela, jer je zgrešila samo iz ljubavi prema njemu, a ne radi samog greha. Mirza Šah joj je sagradio sjajnu džamiju, a ovo su reči uklesane na njenom grobu ispod centralne kupole, pokazujući kako su njene vrline bile cenjene a njen jedini grešni čin je zaboravljen:

Pred grobom mojim, stranče, zastani na putu,

I razmisli o neumoljivom zakonu sudbine:

Juče sam bila ono što si danas ti, 

A ono što sam ja danas ti ćeš sutra biti –

Pravedan grob za one koji dobra dela blagosiljaju,

I za one plemenite koji su pokušali da šire

Oko svoga života melem plemenitosti.

Sa uzdanjem u Boga upokoji dostojno mrtve,

Jer takvi kao oni ne moraju da plaču –

Njihova smrt je samo san u dubokoj veri.

Pokraj nje danas leži i njen muž u miru i pokoju, jer samo smrt donosi pravi pokoj i mir. Čak i sada, posle mnogo godina, ja hodočastim na grob tog zaista plemenitog čoveka i njegove dobre – da, njegove dostojne – supruge, jer, kao što sam rekao, neka niko ne uzme na sebe pravo da joj sudi, samo Alah može da ispituje srca ljudi.“